Kad razgovarate s Damirom Odakom, imate dojam da vam je sugovornik jedan od najodmjerenijih i najopreznijih osoba s kojom ste se susreli.

Viceguverner Hrvatske narodne banke ne mijenja intonaciju, govori polako i važe svaku riječ. Ne pokušava impresionirati, uzbuditi ni usvojiti nego uvjeriti argumentima. Zapitate se što se zapravo događa ispod tog oklopa bankarske formalnosti. Teško je pogoditi.

Odak je sigurno osoba kojoj nije bio potreban izazov javne funkcije da bi imao od čega živjeti.

Izuzetno je bogat čovjek; vlasnik više kuća, stanova, jahte i zrakoplova. Isto tako, moglo bi se reći da se ispunio profesionalno na visokim menadžerskim pozicijama u hrvatskim komercijalnim bankama. Na poziv guvernera Borisa Vujčića uzeo je posao, pojednostavljeno rečeno, glavnog nadzornika bankarskog sustava, šefa "policije" za banke.

Brzo je navukao bijes bankara strogom politikom rezervacija, a sad je pod pritiskom odgovornosti za stabilnost financijskog sustava u slučaju da se iznjedre bizarna rješenja za slučaj "Franak". Što nije isključeno.

–

HNB je izašao s nekoliko hipotetičkih scenarija mogućih "rješenja" za dužnike u francima. Vi ste prvi čovjek HNB-a za nadzor i kontrolu banaka. Koji je od tih scenarija prema vašem mišljenju najopasniji za bankarski sustav?

Suštinski, šteta i rizik za bankarski sustav ne proizlaze iz mogućih rješenja problema za dužnike koji ne mogu otplaćivati svoje dugove. Šteta je nastala kao posljedica samostalnih odluka donesenih u privatnom sektoru u trenutku kad su kriteriji odobravanja kredita, uslijed snažnih konkurentskih pritisaka, bili previše otpušteni. To jasno vidimo između ostalog iz činjenice da je udio neprihodujućih kredita među kunskim stambenim kreditima malo veći od udjela tih kredita u portfelju nominiranom u francima.

Pitanje s kojim se danas suočavamo jest kako osigurati da se nastala šteta prepozna i ispravno proknjiži te da ne nastaje nova šteta. Svi scenariji koje je guverner opisao tehnički su ostvarivi. Ipak, scenarij konverzije svih kredita u kune, uslijed stvaranja valutnih neusklađenosti bilance i posljedičnog odljeva deviznih rezervi, nije realan jer bi već posljedice njegove javne najave dovele do tenzija koje bi spriječile realizaciju.

Hrvatski bankovni sustav dovoljno je otporan da može izdržati posljedice svih drugih predloženih rješenja. No, način na koji će se rješenja primijeniti imat će značajne dugoročne posljedice na percepciju pravne sigurnosti. Od nje ovisi gospodarski razvoj Hrvatske, a time i bankovni sustav.

Mediji i političari sve vrijeme pozivaju se na Orbanova, odnosno mađarska rješenja. Mogu li se mađarska rješenja primijeniti na Hrvatsku? Ako se ne mogu preslikati, mogu li se prilagoditi? Što govore presude mađarskog ustavnog suda u mađarskom slučaju "Franak", što je potom rekao sud u Luksemburgu? Može li se iz tih presuda izvući pravne poučke za Hrvatsku?

Pažljivo smo proučili presudu Curije u slučaju tužbe g. Káslera i gđe Káslerné Rabái protiv OTP jelzálog banke, koji se vodio pod oznakom C 26/13. To je posve drugačiji slučaj od slučaja "Franak". Naime, ne radi se o kolektivnoj tužbi, nego o individualnoj tužbi dva klijenta. Presuda se temelji na mišljenju Europskog suda pravde od kojega je Curia i zatražila prethodno mišljenje. Ne ulazeći u detalje presude, za nas je važno da je temeljem presude u tom sporu Curia izdala obvezujuće mišljenje GPJ 2/2014 u kojem je jasno rekla da ugovaranje valutne klauzule nije nepošteno, ali da može biti nepošten način na koji je ona ugovorena tako da puštanje u tečaj ide po kupovnom, a naplata po prodajnom tečaju banke. Tako je Curia konkretno odredila da se sve tako ugovorene valutne klauzule trebaju promijeniti u valutnu klauzulu vezanu na tečaj Mađarske središnje banke. Temeljem te presude oštećenici su stekli pravo na naknadu nepošteno obračunate valutne klauzule. Iz toga, kao i iz mišljenja koje je po predmetu formirao Europski sud pravde, možemo izvući dosta značajne zaključke.

Mađarski model u suštini se svodi na rješenje koje smo mi nazvali "balon" vezan uz rješenje koje smo nazvali "konverzija u kune". Kamatu na balon klijent nije bio dužan plaćati, već ju je snosio proračun. Na kraju, saldo kredita konvertiran je u forinte po tečaju 7. studenoga prošle godine za EUR, te po prosječnom tečaju od lipnja do studenog za CHF. Mađarska središnja banka podržala je tu konverziju s 9 milijardi eura, odnosno 25% deviznih rezervi. Banke su u provođenju modela u cijelosti naplatile svoja potraživanja, osim onih koja je sud pravomoćno osporio.

Ipak, najveću korist od tog modela klijenti su dobili zato što je tečaj zamrznut u studenom, pa na njih ne utječe porast tečaja CHF-a.

Provođenje ovakvog modela u Hrvatskoj posve je moguće, pod uvjetom da konverzija iz CHF ide u EUR, a ne u kunu iz razloga koje je guverner objasnio. Nažalost, po trenutnom tečaju, a ne onom iz studenoga. Međutim, kako je klijentima ta mogućnost bila stalno na raspolaganju, kao i mogućnost formiranja balona koju su mogli dobrovoljno prihvatiti od 2011. do 2013., ne vidimo razloga za zakonsku prisilu prema ljudima da naprave nešto što im banke nude.

Iz banaka poručuju da je prijedlog koji dolazi iz kabineta premijera Milanovića protuzakonit te da će banke tužiti državu. Zaključak bankara je da će na kraju ceh, oko 400 milijuna kuna, platiti hrvatski porezni obveznici. Slažete li se s bankama ili mislite da možda nemaju čvrsto uporište za tužbu? Je li zaista 400-500 milijuna kuna štete nešto što banke ne mogu lako progutati?

Zakon po definiciji ne može biti protuzakonit. A ustavno pravo je nešto u što se zaista ne bih htio upuštati. Siguran sam da Hrvatski sabor ima na raspolaganju vrsne pravnike koji će paziti da konačno prihvaćeni tekst zakona ne bude u suprotnosti s ustavnim načelima. Nisam razumio da je sporna šteta. Uostalom, banke su same ponudile da će pretrpjeti svu štetu u razdoblju od tri mjeseca, a prema potrebi i dulje, te je načelno dogovoren model po kojem bi one postupile. Sporan je prisilni karakter propisa, čiju ustavnost bankari osporavaju.

Što ćete vi kao regulator morati poduzeti u trenutku kad Vlada primijeni svoje rješenje za pomoć dužnicima u francima? Ili nećete poduzeti ništa? Dojam je da je HNB iznio svoj stav, ali i zauzeo poziciju "švicarske neutralnosti".

Mi ćemo osigurati provođenje zakona. Naravno, kako je sam premijer rekao, ovdje se radi o izrazito inovativnom propisu kakav još nigdje nije primijenjen. On će, ako bude donesen u ovoj formi, postaviti niz izazova pred bankarsku regulativu i superviziju. Primarno je riješiti tretman te bilančne pozicije - jesu li u razdoblju valjanosti zakona ti krediti u kunama ili francima? Da zakon nema ograničeno trajanje, bili bi nesporno u kunama, te bi onda posljedica donošenja zakona bila istovjetna posljedicama konverzije u kunu. Ovako, možemo se složiti da je glavnica u francima, ali dio glavnice koji dospijeva tijekom godine mora biti iskazan u kunama. Nadalje, tu je i pitanje prijevremene otplate. Naše je razumijevanje da prijevremena otplata ide po tržišnom tečaju, ali ne možemo biti sigurni do formiranja sudske prakse. Isto se odnosi i na pitanje kredita koji tijekom godine postanu dospjeli uslijed neplaćanja. Sva ta pitanja mogu imati značajne knjigovodstvene posljedice, ali i posljedice na ponašanje klijenata, a neki odgovori na njih mogli bi imati neželjeni učinak na financijski sustav zemlje. Zato se nadamo da je Vlada pažljivo razmotrila ta pitanja.

Nama je ipak glavno pitanje što po isteku tog zakona. Zato ćemo se koncentrirati na to da zajedno s bankama nađemo što djelotvornija rješenja upravo za klijente koji su najviše pogođeni. Čovjek koji ne vidi rješenje svojih problema gospodarski je pasivan, što nije dobro ni za njega ni za društvo. Zato se rješenja moraju osmisliti. Naš je mandat promovirati rješenja unutar postojećeg zakonskog okvira i bez troška proračuna.

Ima li HNB neke mehanizme da zaustavi rješenja Vlade ili Sabora ako procijeni da ta rješenja mogu ugroziti financijsku stabilnost zemlje?

To su dva posve različita pitanja. Naš je zadatak provoditi odluke Sabora u djelo. U slučaju da smatramo da neka odluka Sabora može imati ozbiljne posljedice na naše područje odgovornosti, dužnost nam je upoznati Sabor s tim. Ako Sabor ustraje u svojoj odluci, mi ćemo je implementirati sukladno pravilima struke. Odgovornost HNB-a je izričito odvojena od odgovornosti Vlade i te su dvije institucije neovisne u svom djelovanju. Naravno, postoji komunikacija i usklađivanje, kako u pripremi zakona, tako i na operativnoj razini, ali ne postoji način na koji bismo mi kao institucija mogli njih u nečemu spriječiti. No, ako se svi odgovorno ponašaju, te usklađuju aktivnosti kroz Vijeće za financijsku stabilnost, za tim nema ni potrebe.

Možete li zamisliti scenarij konvertiranja svih kredita u kunske kredite? Je li to potpuno nerealna zamisao?

Trenutačno je konverzija postojećeg stanja kredita praktično neizvediva iz razloga koje sam ranije objasnio. No, tijekom vremena posve je moguće zamijeniti kredite u stranoj valuti kreditima u kunama. Moguća dinamika te zamjene ovisi o povjerenju koje građani imaju u svoju valutu. Iako je moguće administrativno odrediti da se neki ili svi krediti mogu odobravati samo u kunama, bez rasta kunskih depozita to će značiti manju dostupnost i veću cijenu kredita nego u odnosu na sadašnje stanje. Isto tako, deponenti će dobivati manju kamatu na svoje depozite u stranoj valuti. Mene bi jako veselilo da ta zamjena bude brza. No, dok se svakodnevno javno poziva na smanjivanje vrijednosti kune i kreditiranje realnog sektora iz primarne emisije kao rješavanje gospodarskih problema, nije vjerojatno da će ona početi.

Čuo sam tezu da bi u slučaju zaštite dužnika u francima banke i državu čak mogli tužiti i dužnici u eurima zbog nejednakog tretmana. Je li to pretjerivanje?

To se ne bih usudio odgovoriti.

Kao najbezbolnija opcija za cijeli sustav spominje se mogućnost da dužnici prenesu nekretninu u vlasništvo banke te da se pređe na model leasinga. Slažete li se da je to najprihvatljivije rješenje za sve strane? Ne ostaju li onda banke izložene nekretninama kojima cijena i dalje može pasti na ionako nelikvidnom nekretninskom tržištu? Kako vi to gledate kao nadzornik banaka?

Naravno, gledajući samo sa stajališta nadzora ne bih pozdravio kumulaciju nekretnina u bilancama banaka. Ipak, pitanje zahtijeva malo opširniji odgovor. Stabilnost našeg financijskog sustava bazira se danas na sposobnosti privatnih klijenata da servisiraju svoj dug. U najvećim financijskim sustavima šok je krenuo iz maloprodaje, a faktor stabilnosti bilo je gospodarstvo. Suprotno od toga, u Hrvatskoj su krediti građanima oslonac stabilnosti sustava, dok je kreditni portfelj odobren gospodarstvu izrazito slab i rizičan. Ipak, uslijed smanjivanja realnih dohodaka, otplata duga i građanima postaje sve teža. Nedavni eksterni šok to je dopunski naglasio. Nažalost, ne možemo biti sigurni kad će trend smanjivanja dohodaka prestati. Suočena s time, politika suštinski ima alternativu: treba li inzistirati na postupanju sukladno potpisanim ugovorima ili provesti naknadnu zakonsku intervenciju u te ugovore. Iako naknadna zakonska intervencija na prvi pogled izgleda atraktivno, ona ima posljedice na pravnu sigurnost koje se ne smiju zanemariti. Naime, što je niža pravna sigurnost, to ulagači očekuju brži i veći povrat na ulaganje. Time se utječe na obim i strukturu investicija u budućnosti, dakle ne gospodarski rast.

U ovom trenutku postoji ozbiljna napetost između pravnog sustava i gospodarske stvarnosti. Naime, naš pravni sustav smatra da dužnik mora ispuniti svoju obvezu prema kreditoru bez obzira na okolnosti. Time se korisnika dovodi u situaciju, ako izgubi sposobnost otplate stambenog kredita u okolnostima kad stan izgubi vrijednost više nego je otplaćen, da dolazi u stanje koje kolokvijalno nazivamo "dužničko ropstvo". Naravno, to se odnosi na dugove kod kojih je ostatak duga bitno veći od godišnjeg prihoda dužnika.

Racionalna reakcija na to stanje je gospodarska pasivizacija ili ulazak na sivo tržište rada bazirano na gotovini. Zato što banka tada ne može "sjesti" na prihode. Ako gubitak kreditne sposobnosti postane masovna pojava, ti ljudi ujedno postaju značajna politička snaga koja prirodno naginje radikalnim rješenjima. Tome uostalom svjedočimo ovih dana. Sagledana na taj način, ranije opisana alternativa sada postaje puno jasnija - narušavanje pravne sigurnosti ili marginalizacija značajnog dijela stanovništva i politička nestabilnost. Izbor je očito težak. To naravno nema tehnički veze s nadzorom banaka, ali složiti ćete se da već danas ima, a moglo bi imati još posljedica na bankarski sustav.

Zato se iskristaliziralo kao moguće rješenje dogovor kreditora, regulatora i izvršne vlasti koji bi omogućio raskidanje "okova" dužničkog ropstva na pravno najmanje invazivan način. Naime, uz suglasnost kreditora. Dobra je stvar da su kreditori danas posve svjesni situacije i da su je spremni rješavati bez poslovične bankarske rezerviranosti i krutosti. I svjesni su da im iz loše kreditne odluke slijede gubici. Kreditne politike banaka su u pretkriznom razdoblju kumulirale visoki udio anuiteta u prihodima, omjer duga i vrijednosti nekretnine jedan na jedan, promjenjivu kamatu, i to još sve u valuti koja nije korelirana s domaćom valutom. To su klasične pogreške bankarske industrije koje nastaju u uvjetima euforije.

Kako su se u međuvremenu sva četiri spomenuta rizika ostvarila, njihovo je priznavanje neizbježno. No, posve je iracionalno to raditi na način koji će dugoročno naštetiti razvojnim izgledima zemlje, čega su i bankari svjesni.

Naravno, to ne znači da bismo mi prihvatili da se cijeli stambeni portfelj, ili njegov značajni dio, pretvori iz kredita u nekretnine. To se može odnositi samo na klijente kod kojih nikakav drukčiji dogovor nije održiv. Kod drugih klijenata koji objektivno ne mogu plaćati obveze reprogram duga uz podjelu tereta promjene tečaja predstavlja za sve strane bolje rješenje. Klijenti koji mogu plaćati svoje obveze trebaju ih nastaviti plaćati ili na sudu dokazati da postoje osnove da to prestanu.

Zato smatram kako će nekretnine koje bi ovim postupkom prešle u bilance banaka ionako tamo završiti slijedom ovrha i deložacija, ali uz puno veći stres i trošak za sve.

Također, ostaje pitanje poreznog stava Ministarstva financija. Naime, oprost duga koji dužnik može otplaćivati u suštini je prihod. Zato je potrebno jasno definirati njegov porezni tretman.

Uz to, na prijenos nekretnine treba platiti porez. Zato je nužno da se, sukladno nedavnoj najavi ministra Lalovca, daju porezne pogodnosti koje će omogućiti te transakcije, ali ujedno i ograničiti njihov obuhvat na one klijente koji zaista nemaju drugog izbora. Nastavak uspješne koordinacije u okviru Vijeća za financijsku stabilnost osigurat će da se vodi računa i o stabilnosti bankarskog sustava.

Pritom trebamo biti svjesni da ovaj problem ima samo negativni potencijal - znači njegovim se optimalnim rješavanjem samo smanjuje šteta koja će svakako nastati. Za sve uključene. Kako mi je guverner neki dan rekao: "Ako se ukrcaš u pogrešan vlak, sve su ti stanice pogrešne." Ipak, uvijek postoji najmanje pogrešna.

Političari govore da su naše banke i dalje vrlo profitabilne te da ih se stoga može malo pritisnuti da podnesu nešto veći teret krize umjesto građana i tvrtki. Slažete li se s tom tezom?

Banke pridonose društvu uspješno radeći svoj posao i plaćajući poreze. A profitabilnost znači da dobro rade i da su u njima deponirani novci sigurni, kao i financijski sustav Republike Hrvatske. Ako bi profitabilnost i kapital banaka bili značajno precijenjeni, to bi moglo značajno naškoditi gospodarskim izgledima. Uostalom, recesija ne završava tako da svi prestanu biti profitabilni, nego da većina to postane.

Dojam je da su globalni međuvalutni odnosi vrlo napeti. Čini se da je vrlo nejasno u uvjetima masivnih programa monetarnog popuštanja (QE) gdje će završiti pojedine važne svjetske valute. Može li i kako hipotetička dramatična promjena odnosa "snaga" između dolara, eura, funte, jena, franka... u 2015. ugroziti stabilnost hrvatskih financijskih institucija?

Mi vjerujemo da ne može. No, kompleksnost i međuovisnost tih tržišta je velika, a što se događa u institucijama koje su vlasnici naših banaka, nikad ne možemo sa sigurnošću znati. Zato inzistiramo da domaće banke imaju svoj kapital, rukovodstvo, likvidnost i tehnologiju koja im može omogućiti samostalni nastavak poslovanja i u slučaju problema kod vlasnika.

Vi i gospodin Vujčić bili ste glavnom metom žestokih bankarskih kritika zbog pooštrene politike rezervacija. Nedavno je jedna velika domaća banka objavila oglas u kojem se pohvalila da je jako dobro prošla na europskom stres-testu. Što govori usporedba europskih kriterija s vašima? Priznajete li da ste pretjerali?

Provođenjem provjere kvalitete imovine ustanovljeni su značajni zahtjevi za ispravcima vrijednosti kredita u tri od četiri pregledane institucije. Ti su ispravci izraženi u milijardama kuna, ali nisu bili toliki da bi utjecali na kapital i poslovnu sposobnost pojedinih banaka. To ukazuje da su naši zahtjevi znatno blaži od europskih standarda. To se vidi i iz činjenice da smo po pokriću NPL rezervacijama još ispod prosjeka. Ipak, u situaciji kad je kapitalna snaga banaka veća nego u usporedivim zemljama, to je održivo stanje. Ono što me ipak čudi jest zabrinutosti javnosti. Čak i onda kad smo imali jednu od najnižih pokrivenosti neprihodujućih kredita ispravcima vrijednosti, stalan je samo oprez javnosti jesmo li pretjerali sa strogošću. Nitko me nikada nije pitao jesmo li dovoljno oprezni. O ispravnom bankarskom knjigovodstvu ovisi ne samo sigurnost depozita nego i fiskalna budućnost Hrvatske.

Prije nekoliko mjeseci krenula je priča da će vaši regulatorni zahtjevi prema jedinoj značajnoj domaćoj preostaloj državnoj banci, HPB-u, uzrokovati velike probleme u toj instituciji. Kako tu stoje stvari?

Ne bih javno raspravljao o superviziji pojedinih institucija. Kako sam rekao, naša je zadaća da se zakoni doneseni u Hrvatskom saboru, a u kojima je HNB zadužen za njihovu provedbu, uredno provode. O stanju u instituciji pitajte upravu.

Kakav je trend s kretanjem udjela loših kredita?

Usporeno rastući, ali i dalje rastući.