Ako se ne promijeni cjelina gospodarske politike, upozorili ste da "Lijepa naša" više neće biti naša nego "lijepa njihova" ...

 - Logika toga upozorenja je jasna. Trošiti više nego što zarađujete znači zaduživati se. Kada dug dostigne razinu pri kojoj njegove neto otplate angažiraju veći dio raspoloživog dohotka, jedino vam ostaje da se dobrovoljno ili prisilno odreknete dijela imovine kako biste njome otplaćivali obveze. Izravno ili neizravno ta imovina obično završava u rukama kreditora, a to je - na razini sustava u cjelini - inozemstvo. Tako sve veći dio nacionalnog bogatstva postupno prelazi u strano vlasništvo. Samo po sebi, to ne mora isključivo biti negativna pojava. Naprotiv, brojni su primjeri da je tako stečeno strano vlasništvo povezano s priljevom novog kapitala i novih ideja uspješno aktiviralo do tada "mrtve domaće kapitale" donoseći koristi i lokalnim sredinama i zemlji u cjelini. Međutim, time se ne mijenja suština pojave. Čak i neovisno od eventualnog iznošenja dobiti ostvarene upotrebom nacionalnog bogatstva, činjenica je da se u upravljanju tim bogatstvom strani vlasnici logično rukovode motivima koji prelaze okvire lokalnih interesa, a dugoročno mogu biti i u suprotnosti s njima. Zato, bez obzira na proklamiranu otvorenost za ulazak stranog kapitala, gotovo sve zemlje imaju formalne i, još puno više, neformalne sustave zaštite vlasništva nad nacionalnim bogatstvom. Ipak, u pozadini svega toga stoji vrlo jednostavno pitanje. Zašto se zadužujemo? Ako to radimo samo zato što je domaća štednja nedovoljna u odnosu na investicijske potrebe iz kojih će proizići novi proizvodni kapaciteti sposobni da iz novostvorene vrijednosti otplaćuju dugove, tada nema mjesta zabrinutosti, a nacionalno bogatstvo će se samo restrukturirati. Nažalost, s nama to nije slučaj, jer značajan dio prirasta duga služi isključivo za financiranje tekuće potrošnje, pa otuda i upozorenja kako zapravo "jedemo" nacionalno bogatstvo. 

Na kraju prošle godine inozemni dug Hrvatske iznosio je 29,1 milijardu eura, ili 86 posto godišnjeg bruto društvenog proizvoda. Koliki je taj dug danas i kako ocjenjujete aktualnu stopu zaduženosti?

 - Krajem travnja ove godine ukupan inozemni dug iznosio je 29,4 milijarde eura, što je za 9,1 posto više nego u isto vrijeme prošle godine i pokazuje tendenciju usporavanja. Primjera radi njegov rast u 2006. iznosio je 13,5 posto. Pored smanjenog inozemnog zaduživanja države, tome doprinosi i smanjenje inozemnog duga banaka za 4,0 posto koje, pod utjecajem restriktivnih mjera HNB, nastoje u većoj mjeri zamijeniti inozemne kreditne izvore izravnim ulaganjima i domaćim izvorima sredstava. Nasuprot tome, zaduživanje poduzeća i dalje raste po godišnjoj stopi od 33,5 posto, što je bilo i očekivano s obzirom na mjere za ograničavanje rasta plasmana banaka. Prema sadašnjim projekcijama, ukupan inozemni dug mogao bi do kraja godine dostići iznos od oko 31,8 milijardi eura ili oko 86,5 posto bruto domaćeg proizvoda. Dakle, njegov će rast biti sporiji nego prijašnjih godina, ali još uvijek brži od rasta bruto domaćeg proizvoda izraženog u eurima, pa će temeljem toga i dalje rasti stupanj inozemne zaduženosti zemlje. Za zaustavljanje te tendencije nisu dovoljne samo mjere koje poduzima središnja banka.

Koji je to gornji prag vanjske zaduženosti čijim prelaskom Hrvatska ulazi u realnu opasnost od pada u "dužničko ropstvo"?

 - Uz kamatne stope po kojima su ugovarani inozemni krediti te uz uvjet da se oni uredno servisiraju, u ovoj godini dospijeva na naplatu 7,2 milijarde eura glavnice i 580 milijuna eura kamata na te kredite, što je protuvrijednost od preko 20 posto bruto domaćeg proizvoda. Otuda je jasno kakve bi posljedice za nacionalnu ekonomiju mogli imati bilo koji problemi u sferi refinanciranja glavnice ili rasta kamatnih stopa, neovisno od njihovih eventualnih uzroka. Pored toga, plaćene kamate i povučena dobit inozemnih banaka (ona dobit koju banka zadrži za sebe, op. red.) dostižu oko 2 posto bruto domaćeg proizvoda, odnosno gotovo polovinu njegovog očekivanog realnog rasta. Naravno da to još ne znači nikakvo "dužničko ropstvo", ali je činjenica da je zemlja s takvim obvezama vrlo osjetljiva na djelovanje vanjskih činitelja.

Potkraj travnja kreditna zaduženost stanovništva, a to je tek dio ukupne zaduženost Hrvatske, prošla je 100 milijardi kuna. Što iz njega iščitavate?

 - Zaduženost stanovništva kod banaka krajem travnja ove godine iznosila je 102 milijarde kuna i 23,2 posto je viša nego prije godinu dana. Kako istodobno štednja stanovništva raste po godišnjoj stopi od 12,3 posto te iznosi oko 100 milijardi kuna, taj se sektor pretvara od dosadašnjeg neto vjerovnika banaka u njihovog neto dužnika. Dijelom to je rezultat jačanja alternativnih oblika štednje investiranjem u vrijednosne papire. Dijelom pak proizlazi i iz nastavka visoke kreditne aktivnosti banaka prema stanovništvu potaknute višim kamatnim stopama i likvidnijim jamstvima nego što je to slučaj kod kreditiranja poduzeća.

Nagli rast vanjskog duga prije četiri godine bio je jedan od ključnih prigovora HDZ-a koalicijskoj Račanovoj vladi. Je li Sanaderova Vlada uspjela usporiti rast vanjskog duga?

 - Tijekom mandata prethodne vlade inozemni dug zemlje rastao je po prosječnoj godišnjoj stopi od 18 posto, povećavši se sa razine od 54 posto na 76 posto bruto domaćeg proizvoda. Od tada, njegov godišnji rast prosječno iznosi 14 posto uz koji je krajem prošle godine dostigao razinu od 85 posto bruto domaćeg proizvoda. Dakle, može se govoriti o određenom usporavanju, ali još uvijek nedovoljnom da bi se zaustavila tendencija rasta inozemne zaduženosti zemlje. Istina, smanjenjem proračunskog deficita nakon završetka uzlazne faze ciklusa investiranja u cestovnu infrastrukturu te preorijentacijom sa inozemnog na domaće financiranje, inozemni dug države smanjen je s 25 posto na manje od 20 posto bruto domaćeg proizvoda, ali to ne mijenja opću sliku zaduženosti.

Predizborna je godina, i SDP i HNS i HDZ obećavaju snažan gospodarski rast. Je li moguć rast BDP-a iznad 6 posto godišnje i humaniziranje hrvatskog kapitalizma, bez daljnjeg rasta vanjskog duga?

 - Moguć je samo uz uvjet da su osnovne determinante takve stope gospodarskog rasta dugoročno održive, odnosno da je on praćen zaustavljanjem i postupnom promjenom dosadašnjih tendencija rasta deficita platne bilance i inozemne zaduženosti. Pokažu li se naša ekonomija te ukupna ekonomska politika sposobnim da ostvare takve razvojne rezultate, monetarna politika neće tome predstavljati nikakvo ograničenje. Naprotiv, osiguravajući dostatnu likvidnost financijskog sustava i stabilne cijene olakšat će realizaciju takvih razvojnih ciljeva.

HNB je u više navrata donosio mjere kojima nastoji obuzdati kreditne plasmane poslovnih banaka, odnosno zaduživanje u inozemstvu. Najnovije mjere stupile su na snagu 1. siječnja ove godine, a svrha im je destimulirati rast plasmana kredita iznad 12 posto godišnje. Je li ta najnovija mjera u prva četiri mjeseca donijela rezultate?

 - Ukupni plasmani banaka povećani su u prva četiri mjeseca ove godine za 5,9 posto, što je tek nešto niže nego u istom razdoblju 2006. kad je iznosio 6,6 posto. Jedno je sigurno: središnja banka neće odustati od svoje politike, a pokaže li se da postojeća penalizacija prekoračenja predviđenog rasta plasmana nije za banke dovoljno destimulativna, HNB će je dodatno zaoštriti.

Prvi ste guverner koji je uspio preživjeti jedan ¸politički ciklus i bio reizabran. Je li to znak da je HNB postao posve neovisan od izvršne vlasti i izbornih ciklusa, i da imamo neovisnu monetarnu politiku?

 - Dok se još prije 20-ak godina monetarna politika doživljavala kao jedan od temelja ekonomskog suvereniteta zemlje, u okviru kojeg središnja banka potpuno autonomno kreira ponudu novca i opću likvidnost sustava koja zatim u sučeljavanju s potražnjom za novcem određuje opću razinu cijena, kamatnih stopa i tečaja, danas su se okolnosti izmijenile. Liberalizacijom financijskih sustava i globalizacijom tokova kapitala, monetarna politika sve više postaje samo svojevrsni "filter" kojim se nastoje racionalno dimenzionirati utjecaj svjetskih financijskih tokova na opće ekonomske rezultate zemlje. Monetarne je politika i dalje možda najvažnija. ali ne i jedini takav "filter". Zato je više nego ikada potrebno usklađeno djelovanje monetarne i ostalih ekonomskih politika, a da ni jedna ne gubi svoju samostalnost.

Mandat vam traje još nešto više od pet godina. Vjeruje se da ćete upravo vi biti guverner koji će voditi HNB u trenutku kad Hrvatska bude ukidala kunu i uvodila euro. Kako će se uvođenje eura odraziti na standard ljudi u Hrvatskoj?

 - Zadrže li se postojeći ekonomski parametri, Hrvatska će ući u EU ispunjavajući sve kriterije nominalne konvergencije (inflacija, proračunski deficit, javni dug, dugoročne kamatne stope, tečaj) koji su uvjet za priključenje monetarnoj uniji. Otuda, ne bi smjelo biti formalnih zapreka da se nakon prijelaznog razdoblja od oko dvije godine nakon pristupanja EU u Hrvatskoj uvede euro. S obzirom na visok stupanj euriziranosti našeg financijskog sustava, to ne bi trebalo biti ni tehnički problem. Međutim, ostaje suštinsko pitanje koje se odnosi na stvarnu prilagodbu. Najkraće rečeno, ono se svodi na problem razlika u efikasnosti između domaće ekonomije i ekonomije eurozone, dakle na pitanje objektivnih mogućnosti razvoja domaće ekonomije pri početno uspostavljenim paritetima cijena i troškova koji se zatim više ne mogu korigirati mjerama monetarne i tečajne politike. To je problem s kojim se danas suočavaju i neke stare članice EU, npr. Italija, i koji će predstavljati veliki izazov za našu ekonomsku politiku u idućim godinama. Ne budemo li dovoljno uspješni u njegovom rješavanju, ne treba žuriti ni sa uvođenjem eura.