Neću se više kandidirati

Objavljeno: 14.10.2005.

Guverner Hrvatske narodne banke u intervjuu Globusu osvrće se na oštre prigovore koje mu je uputio ministar financija Ivan Šuker, govori o zaduživanju države, uvođenju eura te otkriva kakvu će monetarnu politiku voditi u posljednjih devet mjeseci svojega mandata

Predviđanja bivše, a i aktualne Vlade bila su da ukupni javi dug RH ne smije premašiti 53 posto BDP-a. Koliki je danas ukupni dug Hrvatske i koliko od toga otpada na javni dug središnje države? Je li njegova visina zabrinjavajuća?

Javni dug na razini središnje države sredinom ove godine iznosi 104 milijarde kuna, a dodaju li se tome jamstva izdana od strane Republike Hrvatske, ukupni dug dostiže 116 milijardi kuna. To je 52 posto procijenjenog bruto-domaćeg proizvoda za ovu godinu, a na istoj se relativnoj razini javni dug kretao i u prethodne dvije godine. Unutar njega, inozemni dio javnog duga iznosi 57 milijardi kuna i smanjen je u odnosu na prošlu godinu, odražavajući politiku smanjivanja proračunskog deficita i supstitucije dijela inozemnog zaduživanja države njezinim zaduživanjem na domaćem tržištu.

Ta je politika znatno pridonijela i usporavanju rasta ukupnog inozemnog duga zemlje koji je potkraj kolovoza iznosio 24 milijarde eura. U 2003. rast ukupnog inozemnog duga iznosio je 32 posto, u 2004. rastao je 14 posto, a u ovoj je rast usporen na oko 10 posto. Ipak, njegov rast još je uvijek brži od rasta bruto domaćeg proizvoda izraženog u eurima, pa se odnos između ukupnog inozemnog duga i BDP-a lagano povećao i tijekom 2005. godine, s 82 na 83 posto.

Koje su daljnje posljedice rasta ukupnog vanjskog duga države na gospodarske prilike u zemlji? 

Povećanjem stupnja inozemne zaduženosti zemlje povećava se i njezina ranjivost vezana uz potencijalne šokove na području kretanja kamatnih stopa, tečaja ili odnosa u platnoj bilanci, npr. zbog rasta cijena nafte. Ilustracije radi, u idućoj godini dospijeva na naplatu glavnica inozemnog duga u iznosu od 3,4 milijarde eura i skoro 700 milijuna eura kamata. Nije teško izračunati kakve bi bile financijske posljedice u slučaju i relativno malog povećanja kamatnih stopa ili deprecijacije tečaja kune. Posebno za dužnike koji glavninu primanja ostvaruju u kunama. Tome treba dodati i dug prema domaćim bankama koji potkraj kolovoza iznosi 160 milijardi kuna i koji je s gotovo 90 posto valutno indeksiran.

U proljeće 2004. godine tražili ste od premijera Sanadera i ministra financija Ivana Šukera da smanje zaduživanje države u inozemstvu i inzistirali da Vlada pokrije deficit zaduživanjem na domaćem tržištu. Uspijeva li aktualna Vlada u tome? 

To je opredjeljenje koje je još utvrdila bivša vlada u Memorandumu o ekonomskoj i financijskoj politici, a nova vlada osnažila novim stand-by aranžmanom sa MMF-om. Međutim, za razliku od prijašnje prakse, ove će godine to opredjeljenje biti i realizirano, pa se očekuje da će ukupan predviđeni deficit konsolidirane opće države od oko 9 milijardi kuna biti financiran iz domaćih izvora. Sa svoje strane, HNB je tome pridonio povećavajući likvidnost bankovnog sustava smanjenjem stope obvezne rezerve, smanjenjem stupnja pokrića devizne pasive likvidnom deviznom aktivom banaka i počinjanjem s operacijama na otvorenom tržištu.

Ima li pokušaja političkih utjecaja na HNB?

Činjenica je da je bivša vlada prihvatila većinu standarda EU o nezavisnosti i ciljevima središnje banke i ugradila ih u Zakon o HNB-u iz 2001. godine. Nikada, ni bivša niti sadašnja vlada nisu dovodile u pitanje te standarde i pokušavale izravno utjecati na odluke HNB-a, osim u vrlo rijetkim slučajevima pojedinačnih ekscesa. 

Međutim, problem je mnogo suptilniji. Odgovorna za ukupnost razvojne i socijalne politike, u kojoj najvažniju polugu predstavlja fiskalna politika, vlada logično preferira ostvarivanje proklamiranih ciljeva te politike ne uvažavajući uvijek dovoljno kakve će biti njezine posljedice na monetarne tokove. Time dovodi središnju banku u poziciju da mora "sanirati štete" u sferi stabilnosti sustava. Time se stvara animozitet prema središnjoj banci kao navodno razvojno i socijalno neosjetljivoj instituciji koja preferira "lažnu stabilnost".

Nosi li povećanje zaduživanja Vlade na domaćem tržištu u sebi neke rizike?

U uvjetima kada HNB ograničavajuće djeluje na inozemno zaduživanje banaka kao osnovnog izvora rasta njihovog kreditnog potencijala, povećana potražnja države za kreditima na domaćem tržištu može izazvati efekt tzv. "istiskivanja" ostalih domaćih sektora sa tog tržišta. Bilo povećanjem kamatnih stopa, bilo selektivnom politikom banaka u odobravanju kredita, ili - kao što je sada slučaj u Hrvatskoj - nekim oblikom poticanja poduzeća od strane samih banaka da se izravno zadužuju u inozemstvu. Dio tih rizika središnja je banka dosad neutralizirala relaksacijom pojedinih mjera koje izravno utječu na raspoloživi kreditni potencijal banaka, a nije još poduzimala ni mjere koje bi ograničavale poduzeća da se zadužuju u inozemstvu. Međutim, takvo djelovanje središnje banke ne može ići u nedogled zbog rizika koji se mogu javiti na području stabilnosti cijena i rasta vanjskog duga. Zato, bez obzira na izvore financiranja, potreba daljnjeg smanjivanja proračunskog deficita nema alternativu.

Hoće li Hrvatska u sljedećem razdoblju moći održati nisku inflaciju? 

Stopa inflacije bit će u ovoj godini nešto veća od 3 posto, što je najviša stopa zabilježena od 2001. godine i za 1,5 postotnih poena viša od prosječne godišnje stope inflacije u posljednje tri godine. To je ponajprije rezultat povećanja cijene energije uzrokovanog rastom cijene nafte na svjetskom tržištu, poskupljenja pojedinih poljoprivrednih proizvoda zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta te natprosječnog rasta cijena usluga u prometu, ugostiteljstvu i dijelu društvenih djelatnosti. S obzirom na takvu strukturu uzroka ovogodišnjeg ubrzanja inflacije, odnosno, činjenicu da ti uzroci ne leže u sferi ekonomskih fundamenata, nema razloga bojazni u pogledu mogućnosti održavanja niske inflacije u idućim godinama. Ipak, oprez nikada nije suvišan.

Kako ste doživjeli oštar napad ministra Šukera, koji Vas je prozvao da ste šutjeli o potezima bivše Vlade na koje ste trebali upozoriti, a po njegovu sudu niste, čime Vas je nastojao svrstati kao čovjeka bivše vlasti? 

Za mene je ta epizoda završena. Još je jednom pokazala koliko vlast može biti bezobzirna u svom djelovanju i retorici kada - u ovom slučaju potpuno pogrešno - procijeni da su ugroženi njezini interesi. Pokazala je također kako ništa manje nisu bezobzirni ni pojedinci oko vlasti koji se nadaju da će im servilnost prema svakoj vlasti biti korisna u izgradnji vlastite karijere. Upravo su oni znatno pridonijeli "rasplamsavanju" cijelog slučaja.

Većina kredita koje plasiraju poslovne banke u Hrvatskoj još otpada na građane, a manji dio na poduzeća. Zašto hrvatski građani još plaćaju znatno skuplje kredite od onih koje banke prisutne u Hrvatskoj plasiraju građanima u svojim matičnim državama: Italiji, Austriji ili Njemačkoj?

Razlozi su sasvim jasni. Prvo, strane su banke došle u Hrvatsku u potrazi za višim stopama prinosa nego što ih ostvaruju u matičnim zemljama, a one u pravilu znače više kamatne stope i veću razliku između aktivnih i pasivnih kamata. Međusobna konkurencija prisiljava ih, istina, da te stope postupno smanjuju, ali one i dalje ostaju više nego u EU. Drugo, nakon razdoblja smanjene potrošnje i standarda tijekom 90-tih godina, postoji relativno visoka potražnja za kreditima koja prihvaća više kamatne stope. Treće, kako domaća štednja ne omogućava željeni rast kredita, banke se zadužuju u inozemstvu, čime se inozemni kapital izlaže povećanim rizicima - tečajnim i kreditnim - u odnosu na rizike koji postoje na domicilnom tržištu, a to poskupljuje njegove plasmane. Nadalje, zbog visoke razine inozemnog duga, HNB je uvela restriktivne mjere na inozemno zaduživanje banaka što također poskupljuje plasmane. Ima i drugih, ali ovo su najvažniji razlozi.

Perspektive ulaska Hrvatske u EU nakon otvaranja pregovora ipak su jasnije. Nakon ulaska u EU Hrvatska će uvesti i euro. Što će to značiti za hrvatsko gospodarstvo i građane? 

Nedavno sam u novinama pročitao naslov "Pomozi si sam, pa će ti i Unija pomoći". On odlično oslikava suštinu problema. Jedinstveno tržište od 500 milijuna potrošača pruža velike šanse, ali znači i veliki izazov kroz sučeljavanje s proizvođačima koji već opskrbljuju to tržište. Za takvo sučeljavanje potrebno je znatno povećati konkurentnost hrvatskih proizvođača, ne samo u funkciji njihove ekspanzije na novo tržište, već i radi njihovog održavanja na vlastitom lokalnom tržištu, gdje više neće biti zaštićeni, ma kako ta zaštita i sada bila relativno mala, s obzirom na razlike u produktivnosti i ekonomskoj snazi.

Za to se hrvatska ekonomija mora dobro pripremiti prije samog pristupa Europskoj Uniji, jer će joj u protivnom kasnije biti samo teže. Toga je, naravno, svjesna i EU koja ne želi dobiti nove "socijalne slučajeve" te zato postoje pretpristupni fondovi i drugi oblici pomoći koju ona pruža zemljama u razdoblju prije njihova stjecanja punopravnog članstva. Međutim, unatoč svim tim oblicima pomoći, naše probleme neće nitko drugi rješavati. To možemo jedino sami. U tom kontekstu treba gledati i na uvođenje eura dvije do tri godine nakon ulaska u EU, uz preduvjet ispunjavanja svih kriterija iz Maastrichta. Zbog visokog stupnja euriziranosti našeg financijskog sustava, to ne bi trebala biti posebno teška operacija i za gospodarstvo će prije svega značiti smanjenje transakcijskih troškova. Istodobno, euro nije nikakav "čarobni štapić" kojim se rješavaju problemi u realnom sektoru.

Kada točno isteče Vaš mandat i hoćete li se kandidirati za još jedan?

Mandat mi istječe u srpnju iduće godine i, kao što sam rekao, neću se kandidirati za dobivanje još jednog mandata. Objavio sam to dovoljno rano da strukture koje će predložiti novoga guvernera mogu u miru razmisliti o mogućim kandidatima. Ali i zato da istaknem kako se osnovni smjer monetarne politike u idućim mjesecima neće mijenjati, odnosno prilagođavati "izbornim potrebama".