Na temelju proračuna i drugih podataka, Hrvatska je narodna banka krajem godine izradila prognozu kretanja u gospodarstvu za 2014. Kakva su vaša očekivanja?

U 2013. očekujemo pad realnog BDP-a od 0,8 posto, što će biti peta uzastopna godina obilježena smanjenjem gospodarske aktivnosti. To je za 0,2 postotna poena manji pad nego što smo očekivali u posljednjoj projekciji polovicom godine. U 2014. očekujemo blagi rast realnog BDP-a od 0,7 posto, koji bi trebao biti vođen dinamiziranjem izvoza i investicija, uz još jednu godinu, ovog puta blagog, pada osobne potrošnje i snažnijeg pada javne potrošnje uslijed potrebe za fiskalnom konsolidacijom.

Nakon pet godina pada očekujemo da bi investicije 2014. mogle realno porasti za 3,5 posto što je, ovisno o deflatoru, otprilike dvostruko manje od Vladinih očekivanja o 7,5 posto nominalnog rasta. U projekcijskom horizontu prevladavaju negativni rizici povezani sa strukturom pretpostavljene fiskalne prilagodbe, efektivnim ostvarenjem planiranih investicijskih projekata, kretanjem gospodarske aktivnosti kod glavnih vanjskotrgovinskih partnera i kretanjem premije rizika na međunarodnim tržištima.

Kako gledate na ulazak Hrvatske u Proceduru prekomjernog deficita (EDP)? Hoće li u 2014. početi fiskalna konsolidacija i koliko će to ograničiti Vladinu ekonomsku politiku, ponajprije proračunsku? Je li u tim uvjetima moguć rast gospodarstva?

Iako smo projekciju za 2014. radili prije nego smo vidjeli mišljenje Europske komisije, pretpostavili smo da će se 2014. fiskalni deficit smanjiti na 4,6 posto BDP-a, što se pokazalo istovjetno zahtjevu Europske komisije. Naš procijenjeni fiskalni deficit za 2013. viši je od onoga Komisije, odnosno 5,9 posto u odnosu na Komisijinih 5,5 posto, no brojka za 2014. nam se poklapa.

Fiskalna je konsolidacija, kao što sam već nebrojeno puta ponovio, nužna. Njeno bi daljnje odgađanje samo značilo potrebu većih prilagodbi i troškova u budućnosti. Ona je zapravo debelo zakašnjela, s njom je trebalo započeti odmah na početku krize. Svaka godina kašnjenja povećava potrebnu prilagodbu, javni dug i troškove servisiranja tog duga. Da ne govorimo o tome da je fiskalna politika i prije krize, u dobra vremena, trebala biti politika uravnoteženog proračuna što bi, da je bila takva, omogućilo protucikličko djelovanje fiskalne politike tijekom krize povećanjem deficita za dva-tri postotka BDP-a, što bi bio stimulus uz koji bismo već izašli iz recesije. No za takvu fiskalnu politiku potrebna je svijest, znanje i politička disciplina. Hrvatska, kao i velik dio zemalja EU-a, nije to imala i sada disciplina dolazi izvana u obliku Procedure prekomjernog deficita koja je na razini EU-a aktivirana tijekom krize.

Kontrakcijski efekt fiskalne konsolidacije moguće je nadoknaditi snažnijim rastom investicija i izvoza, koji su naravno povezani. To će u budućnosti učiniti održivim model rasta hrvatske ekonomije te će se vjerojatnost ovako duge recesije bitno smanjiti. No to je dug put. On ovisi o brzini strukturnih reformi u svim segmentima društva, od gospodarstva, obrazovanja, zdravstva do pravosuđa, kao i o tome koliko će duboke i efikasne te reforme biti da Hrvatsku učine modernom i efikasnom državom u kojoj poduzeća iz cijelog svijeta žele poslovati. Budući da su te reforme zakašnjele, trebat će još dosta godina da stvorimo takve uvjete, no to je gradualan put na kojem ne treba zastajkivati i koji će za koju godinu početi pokazivati rezultate ako se s njega ne skrene.

Pravi izazov refinanciranja dolazi u 2014. Kako na to gleda HNB? Je li moguće u 2014. daljnje smanjenje kreditnog rejtinga države?

Taj je izazov u biti manji nego je bio u razdoblju 2008. - 2012. kada su potrebe za inozemnim refinanciranjem iznosile između 34,6 i 38,9 posto BDP-a. U 2014. ta je potreba 13,1 milijardu eura, odnosno 29,4 posto BDP-a, kao i u 2013. To podrazumijeva i kratkoročna financiranja poput trgovačkih kredita. Jedino državi dospijeva više duga nego u 2013., tako da je dobro da je obavila pretfinanciranje u iznosu od 1,75 milijardi eura.

Ono što predstavlja rizik su uvjeti refinanciranja koji će ovisiti o cijeni premije rizika na međunarodnim tržištima i o rejtingu Hrvatske, odnosno percepciji njene rizičnosti u očima investitora, odnosno zajmodavaca. Vrlo postupni plan izlaska Feda iz QE operacija i inicijalno benigne reakcije tržišta smanjuju prvi rizik. Drugi je vezan uz politike Hrvatske. U ocjenama rejting-agencija jasno je naznačeno što bi moglo dovesti do smanjenja kreditnog rejtinga, odnosno što bi ga moglo poboljšati - agencije ponajprije očekuju smanjenje fiskalnog deficita i duga te strukturne reforme, među kojima navode privatizacije, promjenu poslovne klime, reformu zakona o radu te mirovinskog i zdravstvenog sustava. Neke su od tih strukturnih reformi započete i traju, dok se u nekim područjima nije puno odmaklo.

Što ako nam se zatvore inozemna financijska tržišta? Ima li HNB plan za to?

Zatvaranje je trenutno manje vjerojatno, iako ni tu opciju ne treba podcijeniti; veći je rizik od povećanja cijene zaduživanja, kao što sam objasnio. No i u slučaju znatnijeg pogoršanja tih uvjeta postoji opcija aranžmana s EU-om i MMF-om, kakve su mnoge zemlje EU-a prošle u proteklih nekoliko godina.

Ulaskom u EU očekivali smo i pozitivan učinak sredstava iz EU-a, iz poljoprivrednih i kohezijskih/strukturnih fondova. Kako ocjenjujete naše apsorpcijske kapacitete, postoji li opasnost da postanemo neto kontributor, umjesto korisnik tih fondova?

Teško mi je pouzdano ocijeniti naše apsorpcijske kapacitete, nemam dovoljno informacija. S jedne strane, činjenica da smo imali priliku učiti od drugih, na dobrim i lošim iskustvima, trebala bi osigurati da se ne dogodi da budemo neto kontributor. Nadam se da su oni čiji je to posao primijenili modele koji su se u drugim zemljama pokazali efikasnijim. S druge strane, jasno je da su najbolje apsorpcijske rezultate imale zemlje s najboljim strukturnim uvjetima, odnosno poslovnom klimom. Ne popravimo li poslovnu klimu, bude li teško dobivati građevinske i slične dozvole, ne shvati li administracija da je servis poduzetnika i građana, ne ostvarimo li pravnu sigurnost poslovanja, ne uspostavimo li, drugim riječima, stabilne uvjete poslovanja u koje se može pouzdati, to će se loše odraziti i na apsorpcijski kapacitet zemlje.

Kakvu ćete monetarnu politiku voditi u 2014.?

U 2014. održat ćemo stopu inflacije niskom i tečaj stabilnim. Dakle, temeljni cilj monetarne politike i temeljni uvjet financijske stabilnosti u Hrvatskoj bit će ispunjeni. HNB kontinuirano stvara uvjete da to osigura jer bi gubljenje kontrole nad inflacijom ili tečajem, kao što nas je povijest naučila, bilo vrlo štetno za gospodarstvo i standard života hrvatskih građana.

S druge strane, nastojat ćemo ekspanzivnom monetarnom politikom osiguravati najpoticajnije moguće uvjete za kreditni rast. Kamatne stope na novčanom tržištu doveli smo na povijesno najniže razine, kamatne stope na trezorske zapise Ministarstva financija također su na povijesnom minimumu, a unatoč pet godina recesije i kamatne su stope na kredite poduzećima blizu povijesnog minimuma. Cilj je nastaviti održavati takve uvjete niske inflacije, stabilnog tečaja i niskih kamatnih stopa, koliko god je to u dosegu monetarne politike.

Predstavljajući novu mjeru spuštanja stope obvezne rezerve naglasili ste da program isključuje državu i financijska poduzeća, odnosno da obuhvaća sva trgovačka poduzeća, bez obzira na to jesu li u privatnom ili državnom vlasništvu, a nema ograničenja ni kad je riječ o namjeni: krediti mogu biti odobreni za investicije, obrtna sredstva ili nešto treće... Ostavili ste, dakle, mogućnost kreditiranja javnih državnih poduzeća. Ne ostaje li time i dalje mogućnost istiskivanja privatnog sektora?

Ne. Novca ima za sve, tako da nitko neće nikoga istisnuti. Nije bilo nikakvog razloga da se neka kategorija poduzeća isključi iz programa. Javna trgovačka društva dužna su poslovati rentabilno i efikasno pa se njihova procjena vrijednosti investicija ne bi smjela razlikovati od procjene privatnih poduzetnika. Nama je svejedno hoće li profitabilne i gospodarski održive projekte pokretati poduzeća u privatnom ili u državnom vlasništvu, iako osobno, poučen povijesnim iskustvom, imam više vjere u privatni sektor.

Od početka krize HNB je nekoliko puta pokušavao poticati gospodarski rast. Na čemu temeljite uvjerenje da će novi plan biti uspješniji? Zašto ste u najnovijem modelu isključili HBOR i koncept podjele rizika? Kako se činjenica o 5,5 milijardi kuna viška likvidnosti uklapa u odluku o smanjenju obvezne rezerve?

HBOR nije isključen, nego je pušteno bankama i HBOR-u da dogovore eventualnu želju za programom dijeljenja rizika. Bude li takva želja postojala, rekao sam bankarima i ministru financija, HNB će je, kao i do sada, podržati. No u siječnju će HBOR vratiti bankama neiskorištenih 1,6 milijardi kuna iz posljednjeg programa, što sugerira da je bilo vrijeme za promjenu. Dok sredstvima na računima banke slobodno raspolažu, najvećim dijelom oslobođene rezerve moći će raspolagati tek ako ostvare rast plasmana gospodarstvu. Iako u sadašnjim uvjetima visoke likvidnosti to može izgledati slabo motivirajuće, vjerujemo da će razlika između nulte kamate na nerizične plasmane i pozitivne kamate koju mogu ostvariti na kredite motivirati banke da jače aktiviraju svoja sredstva, što je u konačnici u njihovom interesu.

Kao što pečenjara živi od prodaje ćevapa, tako banke žive od prodaje kredita. U njihovim se financijskim rezultatima već osjeća posljedica loše prodaje.

Novi plan financiranja kredita poduzećima ima dvije prednosti. Jedna je ta da se novac ne oslobađa sve dok se kredit ne plasira iz već postojećeg viška likvidnosti i na taj se način ne može koristiti za druge namjene. Što se ne odnosi na ukupan višak likvidnosti, kaže se da je novac fungible. Druga je da takav sustav kreira dodatni poticaj za plasiranje kredita poduzećima jer je to način za smanjivanje regulatornog troška i stjecanje konkurentske prednosti pred ostalima.

No, treba biti svjestan činjenice da nijedan od ovih modela ne može riješiti temeljne uzroke niske kreditne aktivnosti. To su pet godina uzastopnog pada gospodarske aktivnosti i raspoloživih dohodaka, nedostatak kapitala i kolaterala.

S druge strane, pokazalo se da rast kredita nije nužan preduvjet za izlazak iz krize. Hrvatska je tijekom krize imala iznadprosječan rast kredita i znatno ispodprosječno kretanje gospodarske aktivnosti. Zapravo, istraživanja pokazuju da je tijekom krize kreditni rast zaostajuća varijabla, koja prati, a ne prethodi gospodarskom oporavku. Suprotno je tijekom ekonomske ekspanzije u bum fazi ciklusa, kada je ona vodeća varijabla.

Razmatra se i osnivanje garantnog fonda pri HBOR-u koji bi se financirao iz strukturnih fondova EU-a. Budući da je poticanje malih i srednjih poduzeća posebno velik izazov kojim se mnogo bave i u Europskoj komisiji i u Europskoj središnjoj banci, kako gledate na takav garantni fond?

o je vrlo koristan projekt koji sam podržao na lansiranju zajedničke inicijative u listopadu i aktivno se od tada zauzimam za njega. Vjerujem da smo blizu realizacije tog projekta koji bi omogućio korištenje dijela strukturnih fondova za djelomičnu garanciju kredita malim i srednjim poduzećima. Tako nešto bi značajno smanjilo rizičnost kredita malim i srednjim poduzećima koji imaju daleko najvišu stopu neotplaćivanja te je, sukladno tome, u nedostatku kvalitetnog kolaterala ili kapitala, sklonost banaka da ih kreditiraju najmanja. Ili su, zbog visoke rizičnosti takvih kredita, kamatne stope visoke. Poticaj financiranja malog i srednjeg poduzetništva važan je jer je to dio gospodarstva koji zapošljava najveći broj ljudi.

Od ulaska u EU Vlada je očekivala bum stranih izravnih ulaganja. Još ste ljetos savjetovali ministrima da krenu na road show po svijetu i pokušaju privući strane investitore. Sudjelovali ste u listopadu na road showu u Londonu: što je tamo Vlada ponudila potencijalnim ulagačima? Kakvo je vaše iskustvo? Zašto izostaju investicije?

Da opet ne ponavljam zašto, investicije i to ponajprije strana izravna ulaganja u Hrvatsku ključna su za restrukturiranje hrvatskoga gospodarstva i izlazak iz krize. Velik je problem da se to godinama nije shvaćalo. Zapravo nikada. Zbog toga smo i izgradili neodrživ model rasta, temeljen na domaćoj potrošnji i zaduživanju kod stranih kreditora. Ni ova Vlada nije to u početku razumjela, ali se stvari ipak napokon mijenjaju. Prvi put vidim stvarne pomake na strukturnim reformama koje su nužne da bi Hrvatska postala privlačnom za poslovanje. Vjerojatno je najvažniji Zakon o poticanju ulaganja, koji je stvarno poticajan i na temelju kojega je u Hrvatsku investirala TEVA, a 2014. će ga koristiti još nekoliko poduzeća za ulaganja. Usto je donesen Zakon o strateškim investicijama koji će, iako nije sustavno rješenje problema, ipak omogućiti ubrzavanje investicija koje se za njega kvalificiraju. Prva izmjena Zakona o radu i Zakon o gradnji adresiraju, iako nepotpuno, neuralgične točke poslovne klime u Hrvatskoj. Krenulo je restrukturiranje dijela javnih poduzeća i njihova privatizacija.

Još cijeli niz važnih reformi nije počeo, dijelom zbog nekompetencije, a dijelom stoga što su nepopularne i nije moguće za njih osigurati ni politički niti socijalni konsenzus. Na žalost, bilo kakvo odgađanje reformi Hrvatskoj neće pomoći. Društveni će gubici biti znatno veći od pojedinačnih probitaka onih koji socijalno nezadovoljstvo koriste da ih blokiraju.

Dakle sada, osim nedovoljno iskorištene položajne rente Hrvatske, imamo i nešto drugo što može biti interesantno ulagačima. Sad to, međutim, treba znati prodati. Kao i u svakom drugom biznisu, trebate proizvod, no on nije dovoljan, već trebate i sales, onoga tko ga može prodati. Naravno, da biste ga prodali, morate ga dobro poznavati, kao i navike i potrebe svojih kupaca. To je posao Vlade. Stvoriti proizvod, poslovnu i investicijsku klimu, i prodati ga. Svi bi joj ostali u tome trebali pomagati jer to je u ovom trenutku ključni nacionalni interes.

Očekujete li nastavak trenda razduživanja banaka prema inozemstvu putem smanjenja obveza prema većinskim stranim vlasnicima i ostalim nerezidentima?

Razduživanje banaka u Hrvatskoj do sada nije bio ozbiljan problem, osim u razdoblju između drugog i četvrtog kvartala 2012. Rast kredita u Hrvatskoj nastavljen je i nakon početka krize. Ukupni su krediti od kraja 2008. do danas porasli 15 posto, po čemu je Hrvatska među zemljama u EU koje u tom razdoblju pokazuju najbrži rast kredita. Za razliku od ostalih zemalja središnje i istočne Europe, 2013. je ukupna zaduženost domaćih banaka prema inozemstvu čak i veća nego je to bilo na početku krize u rujnu 2008. Epizoda povlačenja sredstava dogodila se 2012. godine i na nju smo energično reagirali, nakon čega je povlačenje prestalo. Naravno, mi ne sporimo pravo vlasnicima da slobodno raspolažu svojim sredstvima, ali smatramo da svoje pravo trebaju ostvarivati vodeći računa o financijskoj stabilnosti Hrvatske, koja je uostalom i u njihovom neposrednom interesu.

Problem domaćeg korporativnog sektora je velika zaduženost. Dug tzv. nefinancijskih poduzeća, računajući i domaći i vanjski, danas iznosi oko 82 posto BDP-a. Kako se provedba Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi reflektirala na poslovanje banaka?

Dug trgovačkih društava prema bankama iznosio je krajem rujna 2013. godine 109 milijardi kuna, odnosno oko trećine BDP-a, što u usporedbi s drugim tržištima nije puno. Problem zaduženosti više se odnosi na nepovoljne omjere duga i kapitala. Kao što sam ranije rekao, kapital je relativno nizak. Domaći poduzetnici, na žalost, nisu iskoristili povoljnu situaciju na tržištima kapitala do 2008. godine da povećaju kapital, već su se radije financirali dugom. U velikoj mjeri zato jer nisu htjeli pripuštati druge vlasnike u poduzeće, a djelomično i zato jer su krediti bili izuzetno dostupni. Drugi je problem nemogućnost urednog servisiranja postojeće razine duga iz tijeka gotovine.

Govorimo li o učincima Zakona o predstečajnoj nagodbi, onda moramo biti pažljivi u odnosu na što mjerimo učinke tog zakona. Pitanje je koliko bi poduzeća, od onih koja su zatražila nagodbu, bez toga zakona izbjeglo stečaj. Dosadašnja je praksa provođenja stečaja utjecala nepovoljnije na gospodarsku aktivnost poduzeća nego što utječu predstečajne nagodbe. Uostalom, ta praksa postoji u drugim sustavima, kao što je npr. američki chapter 11, i funkcionira sasvim dobro te je vrlo korisna za gospodarstvo. Pogotovo bi to trebao biti slučaj u hrvatskom sustavu, u kojem se stečaj, uz neke iznimke, pokazao kao neefikasan. Kako je Zakon donesen kao hitna mjera, nije bio dovoljno dobro pripremljen, a i zahtijevao je razvoj sudske prakse da bi ostvario svoj cilj. Zato bi sada, kada je počeo pokazivati prve znakove prevladavanja dječjih bolesti, trebalo ustrajati na njegovom očuvanju i daljnjem razvoju, za što ima puno prostora.

Očekuje se povećanje nenaplativih kredita (i povećanje štednje). Kako će to utjecati na kamate koje banke nude na štednju?

Kamate su tržišna kategorija i njih ponajprije određuju ponuda i potražnja za novcem. Kako je danas ponuda novca velika, a potražnja mala, može se očekivati snižavanje kamatne stope. Manja sklonost banaka prihvaćanju rizika također vodi u tom pravcu jer oni kojima banke hoće odobriti kredite nisu za njih spremni puno platiti. Trend spuštanja kamata bio je usporen, pa i nakratko prekinut u 2012., jer su banke uzimale skupe depozite da bi vratile kredite vlasnicima. Trošak kreditnih rizika odnosi se na povijesni portfelj i ne utječe na cijene danas odobrenih kredita. Naime, banke su, vjerujem, svjesne da će danas generirani portfelj biti manje rizičan od povijesnog. Jednostavno rečeno, veća je vjerojatnost da će poduzeće koje je bilo uspješno 2007. danas biti u problemima, nego što je vjerojatnost da će danas uspješno poduzeće biti u problemima kada krene gospodarski rast.

Polovica kapitala domaćih banaka je u lošim kreditima. Što očekujete u 2014.? Što pokazuju vaši stres-testovi?

Nešto manje od polovice. Rizik smanjenja kapitala proizlazi iz nerezerviranog dijela tih kredita. Ispravak vrijednosti kredita u odnosu na njihovu bruto vrijednosti je 43 posto, što je nešto niže od usporedivih tržišta. Zato možemo prihvatiti i vjerojatnost da bi stvarni gubici mogli biti nešto veći od ispravka vrijednosti. Ipak, kapitalna snaga hrvatskih banaka danas je tolika da bi, čak i da simuliramo puni otpis svih neprihodonosnih kredita, NPK-ova, bankarski sustav u prosjeku ostao iznad propisanog minimuma kapitalne adekvatnosti. Uz to, naši su stres-testovi potvrdili da se to odnosi i na sve sistemski značajne banke pojedinačno.

Godine 2000. stopa obvezne rezerve iznosila je više od 30 posto, a danas je ispod 13 posto. Hoće li padati i dalje? Kako će to utjecati na kamatni spread?

Namjera nam je nastaviti postupno smanjivati stopu obvezne rezerve kako ćemo se približavati ulasku u eurozonu. U budućnosti će to utjecati i na kamatni spread, no u ovom trenutku višak likvidnosti je velik, kamate na obveznu rezervu su nula, a prosječne kamate na međubankarske plasmane su blizu nule.

Glavni prihodi hrvatskih banaka - kamatni prihodi - su u padu. Hoće li se trend nastaviti?

Kako se čini, u 2014. će se taj trend nastaviti. Srećom, banke su pokazale sposobnost prilagoditi svoje poslovanje tom trendu bez značajnog gubitka operativnog rezultata. Tako su u prvih devet mjeseci prošle godine uz pad kamatnih prihoda od kredita za 12 posto iskazale smanjenje operativnog rezultata od samo tri posto. Posebno je dobro što je vrlo značajan doprinos tome dalo smanjivanje operativnih troškova banaka koji su smanjeni pet posto. Tako se, usprkos ovako velikom smanjivanju kamatnih prihoda, omjer operativnog troška i prihoda poboljšao u prva tri kvartala 2013. u odnosu na isto razdoblje godinu prije.

Ipak, veliko je pitanje do kada se banke mogu uspješno nositi s ovolikim padom kamatnih prihoda. Kako sam već rekao, bez aktivne prodaje kredita neće biti ni dovoljnih budućih prihoda.

HNB naglašava da je bankovni sustav i dalje vrlo stabilan i u stanju izdržati stresove značajnog kvarenja portfelja. Do kada? Ima li HNB scenarij u slučaju daljnjeg pogoršanja nenaplativih kredita i nastavka recesije?

Vjerujemo da je glavnina recesije za nama te ne očekujemo novi velik prirast NPK-ova. Pokazali smo kako sustav može podnijeti kreditne rizike sadržane u postojećim lošim kreditima i pod ekstremnim pretpostavkama. Dakle, pod realnijim pretpostavkama može podnijeti i daljnji porast NPK-ova. Čak i da je u realnom sektoru skriven velik neprepoznati kreditni rizik, što se nakon pet godina recesije ne može posve isključiti, kapital banaka bio bi dovoljno snažan da ga apsorbira.

Slabost sustava bila bi teoretski moguća tek u slučaju da uslijed kvarenja portfelja i izostanka nove kreditne aktivnosti operativni rezultati banaka budu toliko smanjeni da ni u srednjem roku ne mogu nositi trošak kreditnih rizika. Pretpostavka za to bio bi nastavak recesije još nekoliko godina, što ne očekujemo.

Viceguverner Damir Odak je u intervjuu za prosinačku Banku rekao da među bankama koje posluju s gubitkom postoje dvije grupe: jedne koje se konsolidiraju i druge čiji gubitak mora pasti na teret dioničara, a ne poreznih obveznika. Međutim, postoji osigurana štednja, a uvijek je prisutna i mogućnost lančane reakcije. Ima li HNB scenarij za takve slučajeve?

Isplata osiguranih depozita ide na račun dioničara banaka, a ne poreznih obveznika. Naime, sve banke uplaćuju doprinos u fond za osiguranje depozita kojim upravlja Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka, DAB. Nastupi li osigurani slučaj, njega solidarno pokrivaju sve banke kroz isplatu osigurane štednje. Čak i u teoretskom slučaju, da sredstva DAB-a nisu dovoljna, DAB bi se zadužio kod banaka ili ministarstva na temelju očekivanih budućih uplata u fond. Dakle, osiguranu štednju isplaćuju banke, a ne porezni obveznici.

Kako će se Zakon o potrošačkom kreditiranju, ZPK, odraziti na poslovanje banaka? Kako ga ocjenjujete s aspekta zaštite potrošača? Što mislite o problemu euribora kao referentne kamatne stope?

Izmjene ZPK-a smanjit će kamatne prihode banaka blizu 600 milijuna kuna. Zaštita potrošača zadaća je banaka, dok smo mi samo korektiv koji prati jesu li one negdje to propustile učiniti. Razvoj situacije sa ZPK-om, ali i sa sporom udruge Potrošač protiv banaka, jasno pokazuje posljedice plasmana proizvoda koji nije dovoljno dobro osmišljen. To u prvom redu šteti bankama: kako kroz visoki udjel NPK-ova, koji su na primjer za kredite u švicarskim francima znatno veći nego za plasmane nominirane u eurima, tako i kroz moguće pravne, pa i političke rizike.

Dobro je da je na kraju došlo do rješenja koje je HNB od početka predlagao, a to je smanjenje kamatnih stopa na kredite u švicarskim francima, dok je tečaj ovako visok. Mi smo bankama već ranije govorili da unilateralno povuku takav potez, kako bi umanjile teret otplate tih dugova za stanovništvo te kako bi se izbjegla naknadna zakonska intervencija u već sklopljene ugovore koja ne mijenja samo ugovorni odnos dviju poslovno sposobnih osoba, nego šalje i signal da su moguće buduće takve intervencije. To ne ohrabruje ulagače, s razumljivim posljedicama na investicije i zaposlenost. Na žalost, to nije urodilo plodom te je bilo potrebno proći cijeli proces sa ZPK-om, a koji podrazumijeva i navedene rizike, da bi se do toga rješenja došlo. Što se euribora, odnosno libora tiče, od početka smo upozoravali na neprimjerenost korištenja te referentne kamatne stope jer ne odražava na adekvatan način trošak financiranja u Hrvatskoj. Na to smo upozorili i predlagača Zakona i banke i udrugu Franak. Na kraju smo u listopadu i javno objavili svoje mišljenje. No izgleda da, kao i 2005. kad sam upozoravao na rizike kredita u švicarskim francima, opet nije bilo dovoljno sluha za ta upozorenja.

Regulativa Europske unije provodit će se i prilikom nove klasifikacije loših kredita. Kako će se to čišćenje bilanci i iskazivanje vrijednost imovine dioničarima odraziti na hrvatske banke?

Regulativa bankarskog tržišta koja se od 1. siječnja ove godine primjenjuje u Hrvatskoj kombinacija je regulative koju je propisao Europski parlament u formi direktiva i uredbi, zakona kojim se direktive transponiraju u hrvatski pravni sustav, propisa koje donosi HNB kao nadležni regulator i smjernica koje izdaju europski regulatori: EBA (Europska agencija za nadzor banaka) i ESRB (Europski odbor za sistemske rizike). U dijelu klasifikacije plasmana, Europska agencija za nadzor banaka usvojila je jedinstvenu definiciju neprihodonosnih i reprogramiranih plasmana koja će biti obvezujuća za cijeli EU. Međutim, tom se definicijom ne ulazi u vrednovanje NPK-ova. Banke vrednuju tu imovinu primjenjujući Međunarodne standarde financijskog izvješćivanja (MSFI), posebno IAS 39, korigirane za bonitetne zahtjeve nadležnog regulatora.

Razlog za tu intervenciju regulatora u MSFI je činjenica da su oni pisani tako da omogućavaju savjesnom vlasniku da na standardizirani način iskaže vrijednost svoje imovine. Oni nisu namijenjeni sprječavanju namjernog pogrešnog iskazivanja vrijednosti imovine jednostavno zato što to razumnom vlasniku očito nije u interesu. Kako se pokazalo da banke u situacijama povećanog stresa u određenim slučajevima izbjegavaju prepoznati probleme u svojoj imovini, da bi primjena MSFI-ja zaštitila i javne interese treba ih poduprijeti odgovarajućom bonitetnom regulativom.

Ako bi se pojavilo značajno odstupanje knjigovodstvene vrijednosti iskazane krajem 2013. od one koja će biti ustanovljena provođenjem procesa provjere kvalitete aktive koji će usmjeravati EBA, to bi ukazivalo na nesolidnu praksu banaka, ali i njihovih revizora. Zato bi bilo dobro da se o tome vodi računa pri sastavljanju izvješća za godinu 2013.

Očekujete li bitne promjene sadašnje klasifikacije nenaplativih kredita u bilancama banaka do kraja 2014. zbog primjene EU-pravila? Može li to djelovati destabilizirajući na banice u Hrvatskoj?

Definicija koju je objavila EBA malo odstupa od one koju smo mi do sada primjenjivali. Procjenjujemo da će njezina primjena povećati prepoznate NPK-ove za oko jedan posto, tj. s 15 posto na oko 16 posto portfelja, ali s neujednačenim utjecajem na pojedine banke. One banke koje vode oprezno knjigovodstvo već su u cijelosti primijenile očekivane standarde EBA-e.

Definicija nenaplativih kredita ne može destabilizirati bankarstvo. Stabilnost bankarstva ovisi o stvarnoj vrijednosti imovine koja je podloga knjigovodstvenog iskaza, a ne o načinu njezinog iskazivanja. Kako smo ranije rekli, bankarski sustav kao takav ima dovoljno kapitala za apsorpciju svih prepoznatih rizika.

Hoće li Hrvatska ući u SSM, jedinstveni sustav nadzora? Integracijom u europsku bankovnu uniju može doći do promjene dostignute razine adekvatnosti kapitala te bi dio kapitala koji se vodi kao zadržana dobit mogao biti povučen. Što HNB može učiniti kako bi se zadržala robusnost sustava na zadovoljavajućoj razini?

Ne samo dio zadržane dobiti. Cilj je bankarske unije objediniti nadzor, ali i upravljanje kapitalom na razini grupa, tj. osloboditi "viškove" kapitala da se koriste na način koji je optimalan s razine grupe. Zato se unutar bankarske unije definira i jedinstveni rezolucijski mehanizam koji bi trebao rješavati probleme polazeći od razine grupe. Ipak, za sada su ostala dva nekonzistentna rješenja o kojima se na razini EU-a intenzivno razgovara.

Prvo je što uvođenje nadzora i rješavanja problema na razini grupe ne isključuje klauzulu ograničene odgovornosti. Znači, nije isključeno da djelotvorno rješavanje problema unutar grupe uključuje i gašenje pojedinih podružnica, dok sustav osiguranja depozita ostaje nacionalna odgovornost. Kod spominjanja takvih rješenja, a nakon naših iskustava razdruživanja Jugoslavije početkom 90-ih i slučaja Ljubljanske banke, nikoga ne bi trebalo čuditi što smo vrlo oprezni i želimo biti sigurni da rješenja kojima ćemo pristupiti neće omogućiti da se išta slično ponovi.

Drugi je problem što kod funkcioniranja bankarske unije članice eurozone imaju na više načina drugačiji status od nečlanica. Naš je cilj ulazak u eurozonu, a pristupanje bankarskoj uniji nužan je preduvjet za to. HNB će Vladi preporučiti ulazak u SSM - Single Supervisory Mechanism - kada budemo smatrali da su se stekli uvjeti za pristupanje. Kako je riječ o vrlo ozbiljnim stvarima, s potencijalno velikim i dugoročnim posljedicama, tom procesu treba pristupati ozbiljno, bez nepotrebnog odgađanja, ali i bez žurbe. Sigurni smo da pristupanje bankarskoj uniji neće biti kočnica pristupanju eurozoni.

Kako institucionalno ustrojiti sustav za oporavak i preustroj banaka i kakav će biti odnos toga sustava prema sustavu osiguranja depozita? Hoće li doći do povećavanja osiguranih štednih uloga?

Iznos osiguranih štednih uloga reguliran je propisom na razini EU-a. Ako se propis promijeni, ta će se promjena primijeniti u Hrvatskoj. Jedinstveni mehanizam oporavka i preustroja banaka (engl. Single Resolution Mechanism, SRM), o kojem je ovih dana postignuta politička suglasnost, trebao bi osigurati jedinstven pristup rješavanju teškoća u bankama na razini eurozone.

Nadamo se da će Direktiva o oporavku i preustroju banaka (engl. Bank Recovery and Resolution Directive, BRRD) biti uskoro usvojena i pružiti nam jasni regulatorni okvir za preustroj banaka. Glavna novost u tom dokumentu je bail-in, što možemo prevesti kao "ubacivanje" ili "ukrcavanje". To je postupak kojim će se gubici pokriti na teret dioničara, a novi kapital do potrebne razine formirati pretvaranjem kredita, odnosno obveznica i možda neosiguranih depozita u kapital. Takav je postupak prvi put primijenjen u rješavanju ciparske krize.

Primjena bail-ina bitno mijenja pravni položaj kreditora i neosiguranih deponenata. Naime, deponenti su do sada računali na implicitnu garanciju države poslujući s velikim bankama. Jednostavno, znali su da je banka too big to fail i da će zbog troška likvidacije banke država uvijek naći načina da je spasi. No, mehanizam "ubacivanja" omogućuje da banka nastavi uredno poslovati sukladno propisima, samo da kreditori i neosigurani deponenti umjesto dijela svog novca dobiju dionice koje nisu željeli. Primjena tog instrumenta zato bi mogla dovesti do porasta percepcije rizika i povećanja kamatne marže između osiguranih i neosiguranih depozita, kao i cijene financiranja. No, to će se tek vidjeti, jer je percepciju rizika teško predvidjeti.

U svakom slučaju, puna primjena bail-ina predviđena je za 2016. godinu, no slučaj Cipra i Slovenije jasno pokazuje da je moguće i njegovo ranije aktiviranje.

Nakon ulaska u bankarsku uniju na nas će se primjenjivati i mehanizmi jedinstvenog upravljanja preustrojem, o kojem je ovih dana postignut politički dogovor. U okviru SRM-a prostor za nacionalne diskrecije neće biti jako širok. Kako ovi dokumenti još nisu prezentirani u konačnoj formi, još je rano govoriti o detaljima njihovog budućeg funkcioniranja.

Je li bolje za aktivnosti preustroja i upravljanje fondom za preustroj zadužiti DAB ili to organizirati pod okriljem HNB-a?

Kad BRRD bude konačno usvojen, u razgovoru s Vladom i DAB-om sagledat ćemo kako je to pitanje riješeno u drugim zemljama EU-a. Postoje argumenti za oba pristupa, ali treba ponajprije poći od trenutne uloge i raspoloživih kompetencija i maksimalno ih iskoristiti.

DAB je do sada solidno obavljao funkciju isplate osiguranih depozita i tako bitno pridonosio financijskoj stabilnosti, no njegova je funkcija i upravljanje prenesenom imovinom i intervencija u bankama. Kako ocjenjujete da je obavljao te funkcije?

Posljednjih se nekoliko godina DAB u svojem djelovanju ograničio na isplatu osiguranih depozita, što je - s obzirom na profil banaka koje su bile u problemima bilo ispravno. No, on ima i druge mogućnosti djelovanja koje sa stajališta društvenog troška u drugim situacijama mogu biti opravdane.

Učinkovita primjena BRRD-a zahtijevat će usklađivanje niza propisa, poput Zakona o kreditnim institucijama, Zakona o stečaju, Zakona o tržištu kapitala i sl. Je li Hrvatska pripremljena za primjenu propisa?

Primjena BRRD-a, kao i svake direktive, bit će osigurana njezinim transponiranjem u postojeći zakonodavni okvir. Hoće li se to napraviti pisanjem novog zakona o sanaciji i preustroju banaka ili izmjenama postojećih zakona odlučit će se kad dobijemo konačni tekst Direktive.

Kako bi se standardi Basela III formalno implementirali u europsku pravnu stečevinu, Vijeće i Europski parlament usvojili su novi regulatorni paket CRD IV koji je 1. siječnja 2014. zamijenio postojeći regulatorni okvir CRD III. Koji je cilj tog regulatornog paketa i kako će se on provoditi u Hrvatskoj?

Najvažnija promjena koju donosi pravni okvir određen direktivom i uredbom o kapitalnim zahtjevima je napuštanje dosadašnjeg načina propisivanja kapitalnih zahtjeva. Umjesto trajno definiranog minimuma koji se odnosio na sve institucije, sada imamo niz "slojeva" kapitala koji se mogu fleksibilno mijenjati ovisno o razini rizika prisutnih na tržištu te ovisno o relativnom značaju institucije.

Taj je koncept značajno unaprjeđenje u odnosu na Basel II, ali je primjena u konkretnoj EU-praksi stvorila do sada neviđenu regulativu od više tisuća stranica. Dio te regulative je usvojen, dok je najveći dio još u raznim fazama izrade. Kako je riječ o iznimno složenoj i opsežnoj materiji, njezina će primjena nužno stvoriti određenu pravnu neizvjesnost i nesigurnost.

Dobra je vijest da naše značajne banke komotno izvršavaju regulatorne zahtjeve CRR- a, Uredbe o kapitalnoj adekvatnosti. No, to se ne može uvijek reći za njihove banke majke.

S obzirom na složenost regulatornog okvira EU-a, mogu li se sagledati krajnji učinci?

Već sada vidimo da će uvođenje te regulative biti interaktivni proces. Svi znaju što žele postići, pratit će učinak propisa i u hodu ih prilagođavati. Već se javno spominje i CRD V.

Osobno, mislim da je regulativa previše složena za konzistentnu primjenu i da će u tom procesu morati biti pojednostavljena. Uz to, na temelju nje morat će se razviti praksa primjene te regulative. Zato nije dobro previše često mijenjati propise.

Ulaskom Hrvatske u EU kao guverner sudjelujete u raspravama o ekonomskoj politici Unije. Kao član Općeg vijeća Europskog sustava središnjih banaka iz prve ruke doznajete što se događa u Europi. Kakva će biti 2014. u europskim bankama i kako će se to odraziti na Hrvatsku?

Europski bankarski sustav ulazi u godinu AQR-a (Asset Quality Review) odnosno ispitivanja kvalitete aktive banaka i početka SSM-a, odnosno jedinstvenog nadzora. To će sigurno obilježiti 2014. Kako će završiti AQR ne želim prognozirati, niti je to u ovom trenutku moguće jer metodologija još nije poznata. No, može se očekivati da će u dijelu bankarskog sustava Europe dovesti do potrebe za dokapitalizacijom.

Vidjeli smo do kakvih je nalaza došlo ispitivanje kvalitete aktive slovenskih banaka - do potrebe intervencije slovenske države u vrijednosti od 10 posto BDP-a. To je posljedica toga što su glavne slovenske banke ostale u državnom vlasništvu. Iskustvo zadržavanja banaka u državnom vlasništvu vrlo je poučno. A sjetite se samo svih koji su u Hrvatskoj godinama kritizirali privatizaciju banaka, govorili da smo se trebali povesti za slovenskim modelom, a neki čak i dalje zazivaju državno bankarstvo.