Ograničavanje visine kamatnih stopa

Objavljeno: 15.9.2004.

U članku 5. Zakona o HNB utvrđena je obveza Vlade RH da dostavi središnjoj banci sve prijedloge i izvješća koji se odnose na ciljeve, poslove i zadatke HNB, uključujući prijedloge zakona, prije njihovog podnošenja Hrvatskom saboru. HNB može dati mišljenje o tim prijedlozima. Sukladno tome, HNB će postupati i u slučaju Prijedloga zakona o obveznim odnosima te se neće aktivno uključivati u nikakve interne, a pogotovo ne javne, rasprave između pojedinih ministarstava ili između ministarstava i nevladinih institucija.

Zato u ovom trenutku mogu jedino iznijeti osobno mišljenje o općoj problematici eventualnog zakonskog ograničavanja visine ugovorenih kamatnih stopa.

Načelno, to nije praksa u Europskoj uniji - osim pojedinačnog i vrlo fleksibilnog definiranja lihvarskih kamata - pa je sasvim izvjesno da bi zakonsko limitiranje tržišnih kamatnih stopa u Hrvatskoj dodatno opteretilo predstojeće pregovore o članstvu u EU. Samo po sebi to ne mora biti dovoljan razlog da se Hrvatska ipak ne odluči na takvu mjeru u prijelaznom razdoblju, ako je ona ekonomski opravdana npr. u smislu ograničavanja dobiti koja proizlazi iz mogućeg oligopolnog ponašanja banaka na tržištu kredita. Međutim, u tom je slučaju potrebno prethodno egzaktno odgovoriti na barem dva pitanja. Prvo, koja razina kamatnih stopa realno odražava prosječan rizik u poslovanju banaka na hrvatskom tržištu, a koji dio donosi ekstra dobit. Pristup da se to "paušalno" utvrdi multiplikacijom eskontne stopa HNB sigurno nije dobar. Tim prije što HNB uopće ne obavlja diskontne poslove, pa ni ta stopa nema operativnu vrijednost. I drugo, koja je to kamatna stopa čije ograničavanje bi stvarno ograničilo dobit za banke, odnosno troškove za korisnike kredita. Sasvim je izvjesno da to nije ugovorena kamatna stopa, već jedinomože biti efektivna kamatna stopa na koju banke utječu variranjem kamatnih marži, manipulativnih troškova, visinom učešća i kamatama na to učešće, rokovima dospijeća i na mnoge druge načine.

Ali nije problem samo u tim "tehničkim" detaljima. Suštinsko pitanje glasi koje mogu biti šire ekonomske, ali i socijalne posljedice takve mjere. S tim u vezi treba poći od činjenice da su danas prosječne ugovorene kamatne stope na kredite poduzećima i na namjenske kredite stanovništvu znatno niže od predloženih 12 odnosno 9.5 posto. To znači da bi se pod utjecajem novog zakona prvenstveno trebale smanjiti kamatne stope na različite oblike nenamjenskih kredita stanovništvu iz kojih se financira tekuća potrošnja. Bila bi to naizgled dobrodošla socijalna mjera, ali samo pod pretpostavkom da banke na nju ne bi reagirale smanjujući obujam odobravanja takvih kredita. Učine li to, efekti na standard stanovništva bili bi upravo obrnuti od očekivanih.

Nadalje, postavlja se pitanje kakva može biti opća reakcija banaka na mjeru koja smanjuje njihovu dobit po jedinici odobrenog kredita. Teško je očekivati da taj učinak banke mogu neutralizirati povećanjem broja odobrenih partija kredita ili povećanjem iznosa odobrenih kredita računajući s efektima ekonomije obujma, jer u oba slučaja raste rizik naplativosti nenamjenskih kredita kod kojih su i inače instrumenti osiguranja najslabiji. Zato banke mogu povećati kamatne stope na kredite poduzećima i na namjenske kredite stanovništvu. Međutim, posljedica toga bilo bi relativno poskupljenje kredita za investicije u odnosu na kredite za potrošnju, što sigurno nije ekonomski poželjna opcija.

Naravno, banke mogu i ne učiniti ništa. Prihvatiti smanjenje dobiti po jedinici kredita i još uvijek vrlo uspješno poslovati. Što više, moguće je da alternativa smanjena dobit ili povećani rizik destimulativno djeluje i na apetite njihovog daljnjeg zaduživanja u inozemstvu i tako doprinese stabilizaciji ukupnog inozemnog duga zemlje. 

Ali ni tu još nije kraj priče. Smanjenje kamatnih stopa na kredite za financiranje potrošnje može povećati potražnju za takvim kreditima. Istodobno, ograničavanje ponude i rast potražnje za kreditima u uvjetima kada se ravnoteža ne može postići podizanjem kamatnih stopa, rezultirala bi tada potrebom znatnog zaoštravanja uvjeta za odobravanje kredita, prije svega u smislu rigoroznijeg utvrđivanja boniteta tražioca kredita. Time bi vjerojatno bile najteže pogođene upravo one skupine čiji standard najviše i zavisi od nenamjenskih kredita.

Sve ovo ukazuje na brojna pitanja koja otvara Prijedlog zakona o obveznim odnosima i koja treba razmotriti prije donošenja konačne odluke. HNB će u tome participirati sukladno svojim zakonskim obvezama, ali to ne umanjuje odgovornost Vlade kao predlagača zakona.