3. siječnja 2011.

Kriteriji za uvođenje eura
Kriteriji konvergencije ili, kako se još nazivaju, kriteriji iz Maastrichta kriteriji su koje moraju zadovoljiti države članice EU da bi ušle u treću fazu Ekonomske i monetarne unije (Economic and Monetary Union - EMU) i uvele euro. Države članice koje se spremaju uvesti euro moraju zadovoljiti sljedeće kriterije:

stabilnost cijena
održivost državnih financija
stabilnost tečaja
dugoročne kamatne stope

Kada govorimo o stabilnosti cijena, stopa inflacije određene države članice kandidata za EMU ne smije biti za više od 1,5 postotnih bodova veća od prosječne stope inflacije tri države članice EU s najnižim ostvarenjem inflacije.

Dva su potkriterija kojima Europska komisija ispituje održivost državnih financija:

Deficit proračuna opće države kao udio u bruto domaćem proizvodu (BDP) ne smije prelaziti 3%.
Dug opće države kao udio u BDP-u ne smije prijeći 60% na kraju prethodne financijske godine, a ako nije tako, udio duga opće države mora pokazivati tendenciju znatnog smanjivanja te se mora zadovoljavajućom dinamikom približavati referentnoj vrijednosti.

Stabilan tečaj također je preduvjet koji država članica mora ispuniti sudjelovanjem u Europskome tečajnom mehanizmu (Exchange Rate Mechanism II - ERM II) neprekidno tijekom dvije godine. U tom razdoblju fluktuacije tečaja između eura i valute članice moraju se kretati u dogovorenim granicama od maksimalno ±15% od središnjeg pariteta.

Ispunjavanje kriterija dugoročne kamatne stope (na državne obveznice) od strane članice podrazumijeva da njezine dugoročne kamatne stope ne smiju prijeći za više od dva postotna boda odgovarajuću prosječnu kamatnu stopu u tri države članice s najnižim ostvarenjem inflacije (riječ je, dakle, o istim državama koje su navedene i u kriteriju o stabilnosti cijena).

Članice Ekonomske i monetarne unije
U knjižnom obliku euro je ušao u gospodarstvo i u banke država članica Ekonomske i monetarne unije (EMU) još 1. siječnja 1999. (osim u Grčkoj, gdje se u knjižnom obliku počeo primjenjivati 1. siječnja 2001.). Početkom 2002. godine euro stiže i fizički, u obliku novčanica i kovanica, čime započinje zamjena postojećih valuta članica EMU-a za euro. Konačno, od 1. ožujka 2002. postaje jedino zakonsko sredstvo plaćanja u tim državama. Tada euro ulazi u optjecaj kao jedinstveni novac dvanaest europskih država, prvih članica Ekonomske i monetarne unije: Austrije, Belgije, Finske, Francuske, Grčke, Irske, Italije, Luksemburga, Nizozemske, Njemačke, Portugala i Španjolske. Od 12 novih država članica, euro su do sada uvele Slovenija (1. siječnja 2007.), Cipar i Malta (1. siječnja 2008.), Slovačka (1. siječnja 2009.) te 1. siječnja 2011. Estonija.
Euro do danas nisu uvele tri stare države članice – Velika Britanija, Danska i Švedska

Međunarodna uloga eura
Od trenutka njegova uvođenja euro zauzima značajnu ulogu na međunarodnoj sceni. Važan je i doprinos europodručja kao takvog jer se značajan udio ponude i potražnje za međunarodnim vrijednosnicama nominiranima u eurima može povezati s investitorima i pozajmljivačima iz država europodručja. S obzirom na temeljne karakteristike novca, euro u međunarodnom okružju može imati ulogu u javnom i u privatnom sektoru.
Što se tiče javnog sektora, čak 50-ak zemalja u svijetu veže svoje tečajne režime uz euro. U većini tih zemalja euro je gotovo jedina valuta na koju se monetarne vlasti oslanjaju prilikom stabiliziranja tečajeva vlastitih valuta. Nadalje, u tim zemljama znatan udio u međunarodnim pričuvama čini imovina nominirana u eurima.
Promatramo li privatan sektor, internacionalizacija eura najjače je vidljiva na globalnom tržištu kapitala, osobito ako se uzme u obzir uloga eura u međunarodnim financijama. Od početka treće faze EMU-a vidljivo je povećanje udjela vrijednosnih papira nominiranih u eurima na međunarodnom tržištu kapitala s 20% u 1999. godini na više od 32% na kraju 2007. godine, dok je udio vrijednosnih papira nominiranih u američkim dolarima ostao stabilan, oko 45%.

Osim međunarodnih tržišta kapitala, euro je našao mjesto i u trgovini država europodručja s trećim zemljama, kao što su Velika Britanija, Švedska i Danska, pa čak i Japan.
Dakle, euro je od uvođenja do danas na međunarodnoj sceni zadržao znatan stupanj stabilnosti te je zabilježen lagani porast njegove upotrebe kao međunarodne valute. Građani europodručja također su svjesni da se euro može mjeriti s američkim dolarom i jenom što utječe i na njihovu percepciju Europe kao značajnog i utjecajnog sudionika na međunarodnim tržištima kapitala.

Republika Hrvatska i euro
Hrvatskim građanima i poduzećima euro kao valuta dobro je poznat. Tome u prilog najbolje govori nekoliko činjenica: 1) otprilike dvije trećine vrijednosti štednje građana u bankama položeno je u eurima (ili je indeksirano uz euro); 2) otprilike dvije trećine zaduženja građana u bankama također je vezana uz euro; 3) uz štednju i zaduženja, bliskost s eurom objašnjava i značaj turizma u Hrvatskoj, pri čemu gotovo 80 posto prijavljenih turističkih noćenja otpada na goste iz država EU; 4) poduzeća pak 65 posto ukupne hrvatske vanjskotrgovinske robne razmjene obavljaju s državama EU; 5) uz to, preko 90 posto izravnih stranih ulaganja u Hrvatsku stiže upravo iz članica EU.

Imajući u vidu te činjenice, nesumnjivo je da će se uvođenjem eura u Republici Hrvatskoj, ako gledamo s makroekonomske strane, neutralizirati rizici za gospodarstvo koji proizlaze iz njegove euroiziranosti te smanjiti troškovi konverzije kuna u eure i obratno, povezani s vanjskotrgovinskom robnom razmjenom i turizmom. Pored toga, građanima će biti olakšana usporedba cijena proizvoda i usluga za vrijeme njihova putovanja unutar država europodručja. S druge strane, građanima će trebati jedno vrijeme da se prilagode na to da je euro mjerilo vrijednosti kod kupovine. Taj problem neće biti toliko izražen kod kupovine dobara poput automobila i nekretnina jer se kod kupovine tih vrsta dobara eurom već od prije koristi kao mjerom vrijednosti, nego će on doći do izražaja kod kupovine svakodnevnih potrepština. Treba također spomenuti da se uz uvođenje eura uvriježilo mnijenje među građanima europodručja da je euro uzrokovao povećanje razine cijena, te je tako utjecao na pogoršanje životnog standarda. Međutim, prema statističkim podacima o kretanjima cijena u državama europodručja nakon uvođenja eura ta percepcija nije utemeljena.

Naposljetku, što se tiče uvođenja eura u Republici Hrvatskoj, treba reći da za sada nije moguće precizno predvidjeti trenutak kada će Republika Hrvatska uvesti euro. Republika Hrvatska treba prvo postati članica EU kako bi potom došla u priliku demonstrirati spremnost za uvođenje eura u obliku ispunjavanja kriterija iz Maastrichta. Demonstracija te spremnosti traje najmanje dvije godine, što teoretski znači da je euro moguće uvesti dvije do tri godine nakon ulaska u EU. Međutim, stvarni primjer zemalja koje su pristupile EU 2004. godine pokazuje da je 4 od 10 zemalja uspjelo uvesti euro u razdoblju kraćem od 5 godina nakon pristupanja EU.