|
Hrvatski dinar pušten je u optjecaj 23. prosinca
1991. godine, na dan kada je na snagu stupila Uredba o narodnoj banci
Hrvatske, koju je donijela Vlada Republike Hrvatske, a kojom je Narodna
banka Hrvatske postala potpuno samostalna republička institucija,
neposredno odgovorna Saboru s temeljnim ciljem očuvanja vrijednosti domaće
valute. Zamjena jugoslavenskog dinara za hrvatski dinar u omjeru 1 : 1
trajala je od 23. do 31. prosinca (redovni rok). Tečaj hrvatskog dinara
prema stranim valutama utvrdila je Narodna banka Hrvatske na svojoj prvoj
tečajnici 1. siječnja 1992. godine – 1 njemačka marka vrijedila je tada 55
hrvatskih dinara.
Uvođenje hrvatskog dinara kao zakonskog sredstva plaćanja u Republici
Hrvatskoj označilo je dovršetak procesa monetarnog osamostaljenja
Republike Hrvatske. Monetarno osamostaljivanje Hrvatske počelo je već u
srpnju 1991. odlukama Vlade Republike Hrvatske kojima se Hrvatska pokušala
zaštititi od negativnih posljedica koje su proizlazile iz odluke Savjeta
guvernera Narodna banke Jugoslavije od 27. lipnja 1991. godine – tom su
odlukom banke iz Republike Hrvatske i Slovenije i njihove narodne banke
bile isključene iz primarne emisije NBJ. Iako je tada došlo do odvajanja
navedenih dviju republika od jugoslavenske monetarne jezgre, Brijunskim
moratorijem (od 7. srpnja do 7. listopada) pokušalo se uz potporu
međunarodne zajednice zaustaviti monetarno osamostaljenje, no to više nije
bilo moguće.
Hrvatski dinar bio je privremeni novac izdan od Ministarstva financija i
novčanice te valute nosile su potpis ministra financija. Taj novac nije
izdala Narodna banka jer je trebao poslužiti kao prijelazno sredstvo u
procesu monetarnog osamostaljivanja i stvaranju zdravih temelja, a
ponajprije u postizanju stabilnosti cijena, za uvođenje nacionalne valute.
Novčanice hrvatskog dinara izdane su u apoenima od 1, 5, 10, 25, 100,
500, 1000, 2000, 5000, 10000, 50000 i 100000 a kovanice nisu izrađivane.
HNB je obavljala zamjenu novčanica HRD u redovnom roku od 30. svibnja do
31. prosinca 1994., te u naknadnom roku do 30. lipnja 1995. Od 1. srpnja
1995. više nije moguće zamijeniti novčanice HRD.
Na sredini lica
svih novčanica je lik hrvatskog znanstvenika Ruđera Boškovića.
Veći apoeni su na naličju imali motiv spomenika "Povijest
Hrvata" autora Ivana Meštrovića,
a manji Zagrebačku
katedralu.
|
|
Na Dan državnosti, 30. svibnja 1994. godine, uvedena
je kuna kao novčana jedinica Republike Hrvatske, s podjelom na 100 lipa,
zamjenom za hrvatski dinar u odnosu 1:1000. Izdavanje kune omogućila je
stabilnost uspostavljena uspješnom provedbom Stabilizacijskog programa
koja je započela u listopadu 1993. godine. Taj je program počivao na
koordiniranim mjerama monetarne i fiskalne politike, uz deviznu
liberalizaciju i određene strukturne reforme. U uvjetima snažne
deprecijacije tečaja hrvatskog dinara, Stabilizacijskim programom ponuđena
je gornja granica vrijednosti DEM prema HRD od 4.444. Tečaj hrvatskog
dinara nije se nikad više približio toj granici, već je počeo jačati.
Stabilizacijskim programom u kratkom su roku zaustavljena inflacijska
očekivanja, pa je nakon hiperinflacije od preko 1000 posto godišnje u
1993., u godini 1994. uspostavljena stabilnost cijena uz 3 postotnu
deflaciju na prosinačkoj razini.
Naziv kuna za trajnu hrvatsku valutu odabran je zbog značajne uloge kunina
krzna u monetarnoj i fiskalnoj povijesti Republike Hrvatske. Povijest
naziva novčane jedinice Republike Hrvatske kune počinje s krznom kune kao
sredstvom naturalnog plaćanja, zatim kuna postaje obračunska novčana
jedinica i, napokon, novac u modernom smislu. Nekoliko detalja iz
povijesti kune: kunino krzno služilo je kao sredstvo plaćanja poreza
zvanog kunovina ili marturina u srednjevjekovnoj Slavoniji, Primorju,
Dalmaciji; lik kune nalazio se od prve polovine 13. stoljeća pa gotovo do
kraja 14. stoljeća na hrvatskom kovanom novcu zvanom banovci; kuna je bila
potencijalni novac Banovine Hrvatske te stvarni novac u izdanju Nezavisne
države Hrvatske i ZAVNOH-a.
|
