Teorija vremenske konzistentnosti razmatra nesrazmjer između najavljenog i stvarnog ponašanja nekog ekonomskog agenta. Ova teorija može se primijeniti na interakcije između različitih ekonomskih agenata, ali najčešće se odnosi na kredibilnost ekonomske politike države. U ovom članku prikazan je pregled teorije vremenske konzistentnosti i primjena te teorije na monetarnu politiku i ustroj središnjih banaka u svijetu. Na početku je prikazan jednostavan Kydland-Prescottov statički model konzistentnosti monetarne politike, koji je zatim proširen uvođenjem vanjskog šoka radi razmatranja stabilizacijske uloge monetarne politike. U članku se proučavaju tri metode postizanja kredibilnosti monetarne politike: stvaranje reputacije (vremenska dinamika), model konzervativnog bankara središnje banke (preferencije) i ugovor za bankara središnje banke (poticaji). Umjesto izravne empirijske potvrde modela vremenske konzistentnosti u praksi se primjenjuje alternativni pristup koji pokazuje da neovisne središnje banke u prosjeku dovode do niže stope inflacije. Taj zaključak ugrađen je u većinu zakonodavstava u svijetu i gotovo sve središnje banke uživaju visok stupanj političke neovisnosti. Sve češći oblik vođenja monetarne politike, ciljanje inflacije, također se može objasniti teorijom vremenske konzistentnosti. Novi zakon o Hrvatskoj narodnoj banci, donesen u travnju 2001., daje visok stupanj neovisnosti i u skladu je sa svjetskim iskustvima i s teorijom vremenske konzistentnosti.