Središnje banke sve više uključuju pitanje klimatskih promjena u sva područja svojeg djelovanja. Trenutno je njihova pozornost usmjerena na uvažavanje klimatskih rizika pri aktivnostima usmjerenima na ostvarenje stabilnosti cijena i financijskog sustava. Osim toga, središnje banke razmatraju i svoju ulogu kao i ulogu financijskog sektora u borbi protiv klimatskih promjena. Klimatske su promjene danas, uz digitalne valute, najdinamičnije područje istraživanja i razvoja središnjih banaka.
Načini borbe protiv klimatskih promjena
Porast prosječne globalne temperature i povećana učestalost ekstremnih vremenskih događaja dovela je do konsenzusa o postojanju problema globalnog zagrijavanja te proglašenja klimatskoga izvanrednog stanja u brojnim državama. Kako bi se zaustavio trend globalnog zagrijavanja, još 2015. godine potpisan je Pariški klimatski sporazum, koji predviđa smanjenje emisije stakleničkih plinova radi ograničenja rasta temperature na razini od 2 °C iznad predindustrijske razine i poduzimanje napora da taj porast ne prijeđe 1,5 °C. Sporazum poziva i na prilagodbu posljedicama klimatskih promjena i razvoj s niskim emisijama stakleničkih plinova, za što treba osigurati potrebno financiranje.
Način kako zaustaviti trend globalnog zagrijavanja poznat je. Prema ekonomskoj teoriji do pretjerane emisije stakleničkih plinova dolazi zato što zagađivači ne plaćaju za štetu koju stvaraju tom emisijom, odnosno zbog tzv. tržišnog neuspjeha. Ekonomisti stoga kao najbolje rješenje zagovaraju uvođenje poreza na ugljik, a kao njegovu alternativu programe ograničavanja i trgovine emisijama stakleničkih plinova. Europska unija uvela je još 2005. godine Europski sustav trgovanja emisijama radi stvaranja tržišta emisija stakleničkih plinova, a u tijeku je i uvođenje mehanizma za graničnu prilagodbu emisija ugljika radi obeshrabrenja uvoza iz država s nižim ekološkim standardima. Ipak, postojeće vrednovanje tih emisija nije odgovarajuće, a proširenje osnovice i iznosa poreza na ugljik koji bi povećao cijene prijevoza, stanovanja i prehrane moglo bi nepovoljno djelovati na najsiromašnije dijelove stanovništva, te je politički osjetljivo. Drugi način smanjenja emisije stakleničkih plinova jest regulacija. Ona uključuje zabranu određenih aktivnosti (npr. posebno štetnih tehnologija poput nekih vrsta industrijskih plinova, elektrana na ugljen i sl.) te uvođenja ograničenja i standarda energetske učinkovitosti (npr. maksimalna potrošnja goriva za osobna vozila, energetski certifikati za zgrade i uređaje i sl.). Naposljetku, moguće je uvesti financijske poticaje za uvođenje novih tehnologija te financiranje aktivnosti hvatanja i skladištenja ugljika.
Uvođenje novih tehnologija kojima se mogu smanjiti emisije stakleničkih plinova i prilagodba gospodarstva na klimatske promjene skupi su i zahtijevaju znatna ulaganja. Stoga je Pariški klimatski sporazum istaknuo potrebu osiguranja financiranja takvih projekata i pozvao države potpisnice na mobilizaciju različitih izvora, instrumenata i kanala financiranja, pri čemu posebnu ulogu trebaju imati javna sredstva. Osiguranje potrebnog financiranja važan je dio Europskoga zelenog plana, prema kojemu je velik dio sredstava predviđenih Fondom nove generacije namijenjen "zelenim" ulaganjima. Posebnu ulogu imaju razvojne banke, među kojima se na europskoj razini ističe Europska investicijska banka. Oslanjanje na javna sredstva nužno je kako bi se osigurali povoljniji uvjeti financiranja i na taj način potaknula zelena ulaganja.
S obzirom na golem iznos potrebnih ulaganja, nužno je cjelokupni financijski sustav prilagoditi ostvarenju tog cilja. Ulagačima treba omogućiti da uz profit ostvare i ciljeve tzv. ESG održivosti (engl. environmental, social, governance), pa se od financijskih institucija počinje zahtijevati objava informacija (engl. disclosure) o strukturi njihovih plasmana iz perspektive zaštite okoliša na temelju preporuka Odbora za financijsku stabilnost. Europska komisija razvija tzv. europsku taksonomiju aktivnosti koja će omogućiti povezivanje financijskih proizvoda s ocjenom okolišne održivosti projekata koje ti financijski proizvodi financiraju, a što će omogućiti ulagačima da svoja sredstva usmjere u okolišno održive projekte. Na financijskim tržištima pojavile su se tzv. zelene obveznice radi ciljanog financiranja okolišno održivih projekata. Usto, ugrađivanje klimatskih rizika pri razmatranju rizičnosti pojedinih plasmana može smanjiti privlačnost i prinos na ulaganja u projekte koji štete okolišu.
Uloga središnjih banaka
Središnje su banke oprezno pristupile pozivu Pariškog sporazuma kako ne bi ugrozile stabilnost cijena i stabilnost financijskog sustava. Radi definiranja zajedničkog pristupa, središnje su banke 2017. godine uspostavile Mrežu za ozelenjivanje financijskog sustava (engl. Network for Greening of the Financial System), skupinu središnjih banaka i regulatora udruženih na dobrovoljnoj osnovi radi razmjene iskustava i dobrih praksi, doprinosa u razvoju upravljanja klimatskim i okolišnim rizicima i podupiranja doprinosa financijskog sustava tranziciji prema održivom gospodarstvu. Prvi korak u djelovanju NGFS-a bio je istražiti kako klimatske promjene utječu na ekonomsku aktivnost i financijski sustav. Pokazano je da klimatske promjene imaju negativan utjecaj i predstavljaju srednjoročni ili dugoročni rizik za ostvarenje osnovnih ciljeva središnjih banaka. Pritom bi se učinci klimatskih promjena mogli materijalizirati tek nakon više desetljeća, što prelazi uobičajeni horizont razmatranja djelovanja monetarne politike, pa ih je stoga monetarna politika sklona zanemariti, a posebno je teško predviđati ekstremne vremenske uvjete i njihove učinke. Stoga se razvijaju dodatni modeli i pokazatelji za praćenje utjecaja klimatskih promjena na gospodarstvo i financijski sustav.
NGFS, koji je u početku brojio osam članova, porastao je na 89 članova i 13 promatrača te su mu se osim središnjih banaka te regulatora banaka i osiguravajućih društava pridružile i mnoge razvojne banke i međunarodne financijske institucije (Slika 1.).
Rizici klimatskih promjena mogu se podijeliti na fizičke rizike i rizike tranzicije. Fizički rizici odnose se na očekivane štete za zdravlje i imovinu, među kojima se mogu razlučiti štete izazvane ekstremnim vremenskim događajima, čija se učestalost povećava zbog globalnog zagrijavanja (oluje, suše itd.), te dugoročne štetne posljedice globalnog zagrijavanja kao što su podizanje razine mora i promjena klime. Negativan utjecaj na stabilnost cijena očekuje se zbog povećanja cijena zbog izravnih posljedica šteta (npr. štete na poljoprivrednoj proizvodnji) te potreba za dodatnim ulaganjima radi prilagodbe klimatskim promjenama. Očekivane štete negativno će djelovati na poduzeća i ulaganja financijskog sektora, pa se očekuje pad cijene imovine ili pogoršanje kvalitete dijela portfelja banaka. Tranzicijski rizici odnose se na troškove prilagodbe politikama borbe protiv klimatskih promjena, poput snažnijeg oporezivanja ugljika i viših regulatornih standarda, koji mogu dovesti do nestanka cijelih industrija (npr. naftna industrija, avioprijevoznici, autoindustrija itd.). Tranzicijski rizici obuhvaćaju i rizike povezane s promjenom preferencija potrošača i prelaskom na nove tehnologije.
Konsenzus da klimatske promjene predstavljaju rizik za financijski sustav nagnao je središnje banke da uvaže klimatske rizike pri nadzoru nad bankama, te ih ugrade u analize i politike usmjerene na očuvanje financijske stabilnosti. Središnje banke postupno uspostavljaju mehanizme za identificiranje izloženosti poslovnih banaka klimatskih rizicima te potiču poslovne banke na uspostavu kvalitetnih sustava praćenja klimatskih rizika. Tako je sredinom prošle godine Europska središnja banka objavila dokument u kojem je opisala procedure koje će primjenjivati pri nadzoru klimatskih rizika. Na razini očuvanja stabilnosti financijskog sustava potrebno je jačati razumijevanje djelovanja i izloženosti klimatskim rizicima, te ugraditi ocjenu klimatskih rizika u redovite analize i testove otpornosti na stres.
Središnje banke tek razmatraju na koji bi se način mikrobonitetni i makrobonitetni instrumenti mogli rabiti kako bi se financijske institucije potaklo na adekvatno praćenje klimatskih rizika i na snažnije financiranje klimatske tranzicije. Naime, smanjenje kapitalnih zahtjeva za poželjne "zelene" plasmane moglo bi narušiti kapitaliziranost i stabilnost financijskih institucija te dovesti do neutemeljenog podcjenjivanja rizičnosti plasmana. Slično tome, kapitalni zahtjevi za plasmane u "prljave" industrije trebaju biti određeni u skladu sa stvarnim rizikom, u koji moraju biti uključeni rizici klimatskih promjena, no ti plasmani ne moraju nužno biti ocijenjeni kao rizičniji.
Središnje banke mogu uključiti klimatske rizike u politiku upravljanja svojim pričuvama i portfeljima. To je posebno slučaj kod velikih središnjih banaka koje su u posljednjih deset godina provodile velike operacije kvantitativnog popuštanja i koje u svom portfelju imaju znatne iznose vrijednosnica privatnog sektora. Također, središnje banke mogu sredstva u fondovima kojima slobodno raspolažu (npr. mirovinski fondovi zaposlenika u središnjim bankama koje imaju vlastite mirovinske fondove) usmjeravati u zelena ulaganja.
Sve se više analiziraju i načini uvažavanja pitanja klimatskih promjena kod provedbe monetarne politike. Stoga je i ESB u svoj pregled strategije monetarne politike uvrstio ocjenu primjerenog načina uključivanja klimatskih rizika u okvir monetarne politike ESB-a. NGFS također razmatra opcije prilagodbe monetarne operacije borbi protiv klimatskih promjena, i to u smislu operacija kreditiranja banaka, definiranja prihvatljivih kolaterala i operacija otkupa vrijednosnih papira. Sve ove mogućnosti na strani monetarne politike u fazi su razmatranja i postupnog uvođenja. Istodobno, većina se središnjih banaka opire izravnom financiranju zelenih ulaganja koja bi mogla predstavljati kreditni rizik i ugroziti ostvarenje primarnog cilja, odnosno stabilnosti cijena.
Nakon Pariškoga klimatskog sporazuma, kojim je poslan poziv da se u borbu protiv klimatskih promjena uključi široka koalicija institucija, a ne samo države, odnosno vlade, naglo je porastao i interes za istraživanje veze između središnjih banaka i klimatskih promjena. Međunarodne bibliografske baze danas obuhvaćaju stotine radova nastalih u posljednje tri godine, koji se bave različitim aspektima utjecaja klimatskih promjena na ostvarivanje ciljeva središnjih banaka, odnosno uloge središnjih banaka u borbi protiv klimatskih promjena (Slika 2.).
Naposljetku, središnje banke sve veću pozornost posvećuju vlastitom doprinosu emisiji ugljika i utjecaju na okoliš objavljujući informacije o svom ugljičnom otisku, i donoseći planove njegova postupnog smanjivanja do ostvarivanja ciljnih veličina.
Središnje su banke spremne preuzeti aktivnu ulogu u borbi protiv klimatskih promjena, a daljnja istraživanja i analize koje poduzimaju dat će im odgovor na koji način klimatske promjene i borbu protiv njih uključiti u okvire svojih politika, ali i svog poslovanja.