Guverner Boris Vujčić razgovarao je s novinarkom Novog lista Aneli Dragojević Mijatović. Intervju je objavljen 16. listopada 2021.

Hrvatska si je kao cilj zacrtala ulazak u eurozonu 1. siječnja 2023. godine. Donedavno se činilo kao da se i samo nebo urotilo da se taj cilj ostvari, jer, iako je nastupila pandemija i s njom povezana kriza, upravo taj zrakoprazni prostor suspendiranih fiskalnih kriterija konvergencije i svojevrsna »magla« koja je zbog COVID-mjera obavila javne financije, činilo se da bi mogla čak i doprinijeti da Hrvatska na tom valu »novog normalnog«, ali uz snažan politički angažman i jasan europski sentiment, uđe u eurozonu upravo po najkraćem postupku. No, u zadnje vrijeme jača dojam da su se nad taj optimistični plan počeli nadvijati tmurni oblaci. Unatoč, naime, snažnom oporavku, te povezanom popravljanju fiskalne pozicije, pojavila se inflacija. O tome i drugim pitanjima monetarne politike i šire, razgovaramo s Borisom Vujčićem, guvernerom Hrvatske narodne banke.

Hoćemo li ipak, unatoč činjenici da inflacija ubrzava, uspjeti ispuniti i taj konvergencijski kriterij do proljeća, kada Europska komisija donosi odluku o našem ulasku početkom 2023.?

Oporavak od pandemijske krize je jedinstveno iskustvo, nemamo ništa s čime bismo ga mogli usporediti. U ovu smo godinu tako ušli sa stopama inflacije u negativnom području, da bi do kolovoza godišnja inflacija nadmašila tri posto. To je posljedica poremećaja u proizvodnji i prometu, koje još uvijek ometa pandemija, dok se globalna potražnja za robama iznimno brzo oporavila. Također, većoj stopi inflacije su pridonijeli rast cijena energenata i vremenske nepogode koje su diljem svijeta, pa i u Hrvatskoj, smanjile urode pojedinih poljoprivrednih kultura. Brz porast inflacije stoga nije specifičan za Hrvatsku, nego je riječ o globalnom fenomenu. U europodručju se stopa inflacije povećavala sličnom brzinom i intenzitetom kao u Hrvatskoj. No, oporavak ne teče ravnomjerno u svim zemljama pa se jako povećala i raspršenost stopa inflacije među članicama EU-a. Iako se očekuje da bi stopa inflacije u Hrvatskoj mogla biti na istoj ili sličnoj razini kao u eurozoni, posljedica te raspršenosti stopa inflacije je i neizvjesnost koju spominjete u pogledu ispunjavanja inflacijskog kriterija. Za ocjenu usklađenosti s tim kriterijem najvjerojatnije ćemo morati pričekati do svibnja, kada ćemo vidjeti inflacijska ostvarenja svake pojedine članice EU-a i tumačenje Europske komisija koja treba odrediti tri zemlje s najboljim pokazateljima inflacije.

Trenutačno je ogromni pritisak na proizvođačke cijene: prijeti li nam hiperinflacija?

Sve aktualne projekcije, a riječ je o projekcijama širokog kruga analitičara, središnjih banaka i međunarodnih financijskih institucija, očekuju zadržavanje inflacije potrošačkih cijena u EU-u u narednoj godini na razini ovogodišnjeg prosjeka od blago iznad 2 posto ili njezino spuštanje. Vrlo slično govore i inflacijska očekivanja tržišnih sudionika i poslovnih subjekata. Naravno, neizvjesnost je i dalje snažno izražena. Sve te projekcije počivaju na pretpostavkama stabilizacije cijena energenata i sirovina pa se svi slažu kako postoji znatan rizik da bi inflacija mogla nešto nadmašiti očekivanja. No, ako se inflatorni pritisci pokažu tvrdokornijima nego što se to trenutačno očekuje, odnosno ako se ocijeni da bi inflacija u srednjem roku mogla značajnije nadmašiti ciljanu razinu od 2 posto, ESB ima jasan mandat i primjerene instrumente kojima može reagirati na te pritiske. Za nas je bitno što radi ESB zbog procesa uvođenja eura kao i činjenice da inflacija u Hrvatskoj i sada jako ovisi o kretanjima u europodručju. Dakle, hiperinflacija sasvim sigurno ne prijeti. Ali zato se ne može potpuno isključiti mogućnost nešto brže normalizacije monetarne politike u odnosu na trenutna očekivanja.

Rekli ste da HNB može donekle djelovati i protiv ove uvezene inflacije, održavanjem stabilnosti tečaja, pa i blagom aprecijacijom domaće valute. Time će pojeftiniti uvoz, što pretpostavljam ovdje i jest cilj radi ublažavanja pritiska na rast cijena koji većinom dolazi iz uvoza, ali će opet poskupiti i izvoz, što nas dodatno betonira u uvoznu ovisnost, koja je strukturni problem i zbog kojeg smo sada i u ovoj inflaciji izloženiji od drugih?

Distribucija porasta cijena pojedinih proizvoda iznimno je asimetrična i najveći doprinos inflaciji još uvijek dolazi od energenata. Rast cijena naftnih derivata izravno je odgovoran za gotovo polovinu stope inflacije. Kod proizvođačkih je cijena utjecaj energenata još i veći pa proizvođačke cijene bez energije rastu 3 posto, dok s energijom rastu iznad 10 posto. Europska unija iz uvoza zadovoljava gotovo 60 posto svojih ukupnih potreba za energijom, a slično je stanje i u Hrvatskoj. Pogoršanje uvjeta razmjene i smanjenje životnog standarda stanovništva koje je rezultat takve negativne energetske bilance, nažalost, ne može se poništiti monetarnom politikom. Monetarnom se politikom ne može utjecati na cijenu jedne ili nekolicine roba, ona utječe na sve cijene. Zaoštravanje monetarne politike u takvim bi uvjetima moglo nanijeti više štete još uvijek krhkom oporavku gospodarstva nego što bi koristilo stabiliziranju inflacije. Reakcija središnjih banaka stoga je još uvijek razmjerno blaga. Posebno se prati eventualno prelijevanje cijena energenata u rast cijena drugih dobara i usluga kao i rizik da se ti neizravni učinci ugrade u inflacijska očekivanja i pokrenu inflacijsku spiralu. Ako se taj rizik počne materijalizirati, i središnje banke najvećih razvijenih gospodarstava će reagirati snažnijim zaoštravanjem monetarne politike tako da zaustave stvaranje inflacijske spirale, kao što su već krenule središnje banke u nizu zemalja s tržištima u nastajanju. I HNB je spreman djelovati ako ocijenimo potrebnim i svrhovitim mijenjati neke instrumente, premda je u ovoj fazi pristupanja europodručju, tijekom koje smo u Tečajnom mehanizmu, monetarna politika nešto više ograničena no stoje to uobičajeno za malu, otvorenu, visoko euroiziranu zemlju na rubu velikog monetarnog područja. No, naličje tog ograničenja je da smo zbog pristupanja europodručju snažnije zaštićeni od pogoršanja uvjeta financiranja.

Čekaju li nas, dakle, devizne intervencije s povlačenjem kuna iz optjecaja? Što bi još mogla biti posljedica takvog vašeg djelovanja osim jačanja tečaja- manje kredita, rast kamata...?

Zaoštravanje monetarne politike djeluje kroz više kanala. Osim utjecaja na tečaj i strukturu kamatnih stopa, ono djeluje i na cijene različitih oblika imovine, kao i na sklonost ulagača na preuzimanje rizika. To sve zajedno smanjuje dostupnost financiranja za gospodarstvo, građane i državu te ograničava mogućnost potrošnje i investiranja, čime »hladi« gospodarstvo. Temeljni scenarij za ovu i narednu godinu ne uključuje takav razvoj događaja. Porast stope inflacije najvjerojatnije je privremene naravi pa bi se tendencija sve bržeg rasta cijena trebala postupno preokretati kako se budemo bližili sredini naredne godine i krene nestajati bazni efekt snažnog porasta cijena goriva s početka ove godine. No, kao što kontinuirano naglašavam, rizici za ostvarivanje svih projekcija i dalje su jako izraženi.

Što protiv inflacije može učiniti Vlada? Zašto ne smanjuje trošarine ili PDV, primjerice na hranu? Rast cijena u biti odgovara fiskusu jer ima veću bazu za ubiranje PDV-a, koji je, kao što znamo, najizdašniji porez.

Istina je da inflacija povećava fiskalne prihode, ali nemojmo zaboraviti da jednako tako djeluje i na povećanje rashoda. Poskupljuju dobra i usluge koje država nabavlja, jačaju pritisci na rast plaća, a povećavaju se i mirovine koje su izravno indeksirane na inflaciju. Također, znamo su poskupjeli i materijali koji se koriste za obnovu kao i za izgradnju javne infrastrukture. Vezano uz moguću fiskalnu intervenciju, valja uvijek imati na umu da znatan dio smanjenja poreza ili trošarina neće nužno otići onima koji su najpotrebitiji. Primjerice, umirovljenici i nezaposleni u manjem postotku posjeduju osobna vozila od zaposlenih. Stoga, valja pažljivo odvagnuti između smanjenje poreza i izravnih transfera najugroženijima koje uvode neke europske zemlje vezano na rast cijena grijanja i električne energije.

Hoće li euro, kada ga uvedemo, stvoriti dodatni pritisak na skupoću i kako će građani sve to izdržati?

Euro neće utjecati na rast cijena koji bi narušio životni standard građana. Tu straha nema. Pad životnog standarda zbog uvođenja eura se nije dogodio ni u jednoj novoj članici koja je euro uvodila u proteklih petnaestak godina. Iskustvo tih zemalja pokazuje da su se cijene kod njih vrlo blago i jednokratno povećale zbog samog uvođenja eura, i to za u prosjeku svega 0,23 postotna boda godišnje. To je bila posljedica zaokruživanja cijena prilikom konverzije cijena iz nacionalne valute u euro, te takvo povećanje cijena nije utjecalo na životni standard građana. Osim toga, u tim zemljama ako se gleda odnos kumulativnog rasta cijena i plaća od uvođenja eura do danas, kumulativni rast plaća je bio daleko brži, što znači da je životni standard rastao. Primjerice, u Sloveniji su plaće u tom razdoblju kumulativno rasle 48 posto, dok su cijene rasle svega 26 posto. Konačno, apsolutni dokaz daje euro unaprijedio životni standard građana u tim zemljama je podrška građana euru, koja iznosi 70 i više posto. Da je kojim slučajem bilo suprotno, ta podrška euru zasigurno ne bi bila ni približno tako visoka.

Govori se da će, kad uđemo u eurozonu, porasti plaće i životni standard. Na temelju čega, s obzirom na nisku produktivnost, te slabu i nedovoljno konkurentnu proizvodnju? Bi U se, s obzirom na to, moglo dogoditi upravo suprotno?

Kod uvođenja eura doista nema automatizma, plaće će i dalje ponajviše ovisiti o rastu produktivnosti. A ta produktivnost ovisi o našoj štedljivosti i načinu ulaganja te štednje, našem vlastitom trudu i dovitljivosti, količini i kvaliteti rada koji ulažemo. Ovisi i o poboljšavanju uvjeta poslovanja i povećanju efikasnosti i boljem funkcioniranju javnih servisa. Uvođenje eura neće zajamčiti uspjeh, ali zadržavanje kune sigurno nam neće pomoći. Euro će otkloniti neke od troškova i rizika s kojima se tvrtke svakodnevno susreću u poslovanju. Financijske uštede kao i uštede na vremenu zaposlenih koji neće više morati razmišljati ili se osiguravati od valutnog rizika - smanjenje troškova konverzije omogućit će tvrtkama da se više koncentriraju na ono što rade najbolje. A upravo bi to moglo pridonijeti rastu produktivnosti i plaća.

Prešutna prekoračenja tema je koju ste s pravom otvorili, a sada se nekako čini da bi svi najradije da se to pitanje nije ni pokrenulo. Ministarstvo financija odbilo je mijenjati zakon, vrući krumpir prebacuje se HNB-u, »jer je HNB to i zakuhao«, banke otvoreno prijete ukidanjem minusa ako provedete ideju da se ograniči kamata za prešutne na onu razinu koja vrijedi za dopuštene, a ni potrošači nisu sretni s istjerivanjem pravde ako će izgubiti minus. Jeste li i sami požalili što se u to krenulo, kad nema podrške ni s jedne strane, a ljudi misle da se radi samo o promjeni imena tog kredita?

S obzirom na to da su na našem tržištu postala dominantna prešutna prekoračenja koja su slabije regulirana i potrošačima pružaju niži standard zaštite u odnosu na dopuštena prekoračenja, smatramo daje naša dužnost da na to ukažemo i poduzmemo odgovarajuće aktivnosti kako bi se ta praksa korigirala i potrošači bolje zaštitili. U tom smislu HNB je i inicirao izmjenu i dopunu važeće regulative jer ne raspolaže adekvatnim instrumentima kojima bi se utjecalo na izmjenu postojeće prakse i istovremeno osigurala primjerena zaštita potrošača. Predložene izmjene regulative prvenstveno su usmjerene na osiguravanje postupne otplate u slučaju smanjenja ili ukidanja prešutnih prekoračenja, cjelovito informiranje te i nešto nižu cijenu. Postupna otplata je važna zato da potrošači ne dođu u situaciju da moraju odjednom podmirivati minuse u slučaju da im budu smanjeni ili ukinuti, što se u pravilu događa kada korisnik tekućeg računa ostane bez redovnog prihoda. Baš iz razloga što su kod prešutnih prekoračenja banke zadržale iste funkcionalnosti koje su imale kod dopuštenih prekoračenja, naši građani nisu obratili pažnju na razlike smatrajući da se radi »samo o promjeni naziva kredita«, a razlika u cijeni je bila tolika daje nisu ni primjećivali, otprilike 4 kune mjesečno na razini prosječnog potrošača. Međutim, činjenica je da se rime promijenio i stupanj njihove zaštite koji je kod prešutnih prekoračenja slabiji odnosno potrošači su manje zaštićeni, te smo zbog toga predložili zakonske izmjene kojima bi razinu zaštite povećali.

Što će na koncu biti s time? Evo iz HUB-a su demantirali da će za svih biti minusa nakon što ste najavili da će se svi parametri, pa i kamata, s dopuštenih prenijeti na prešutne.

Vjerujemo da će se naći rješenje koje će dovesti do bolje zaštite potrošača u pogledu postojećih prešutnih prekoračenja, a koje će istovremeno stvoriti preduvjete za uspostavu okruženja u kojem bi egzistirala oba proizvoda (dopušteno i prešutno prekoračenje) u onoj ulozi za koju su namijenjeni, odnosno ostvarila bi se jasna razlika između prešutnih i dopuštenih prekoračenja. U međuvremenu očekujemo da će banke biti spremne primijeniti viši standard zaštite potrošača i prije nego što se donesu zakonske izmjene jer je i bankama u interesu da njihovi klijenti potrošači budu zadovoljni uslugama koje koriste. Želimo ukazati da, uz trinaest banaka koja nude prešutna prekoračenja, na tržištu imamo sedam banaka koje svojim klijentima još uvijek odobravaju samo dopuštena prekoračenja i koje zbog ograničenja cijene svojim klijentima nisu ukinuli prekoračenje, a nisu ih ni »prebacile« na prešutno. Slijedom toga, mišljenja smo da su time pokazale da se i unatoč detaljnije reguliranim obvezama i ograničenjima, isplati zadržati u ponudi dopuštena prekoračenja koja pritom njihovim klijentima pružaju viši standard zaštite.

Kako se nosite s ovim bankarskim lobističkim ispadima? Praktički se postavljaju kao da pregovaraju s regulatorom, a kao polugu, da ne kažem neku težu riječ, koriste činjenicu da su mnogi ljudi navučeni u prešutno prekoračenje koje im mogu valjda preko noči ukinuti te ih ovršiti?

Legitimno je pravo banaka da iznesu svoje stajalište. Jednako tako je legitimno i pravo potrošača da biraju banku s kojom će poslovati, zato niste čuli pojedinačno banke da su plašile klijente, već samo HUB, no HUB bi trebao voditi računa da u svojim lobističkim igrama ne stvara nepotrebnu paniku među klijentima, koja se onda prenosi na političare. Naša je pak dužnost reagirati na utvrđene prakse koje bi, iako nisu protuzakonite, mogle prouzročiti rizike kojih većina potrošača nije svjesna, i pronalaziti načine da se takve prakse korigiraju i preveniraju za ubuduće.

Bankama ste dopustili isplatu dividendi. Procjenjujete li, dakle, da više nema opasnosti od rasta loših kredita?

Pandemija nas je iznenadila u mnogim područjima. Jedno od većih iznenađenja bio je izostanak vala stečajeva koji bi se mogao očekivati u ovako dubokoj recesiji. Upravo suprotno tome, broj stečajeva se smanjio čak i u odnosu na razine uobičajene za dobra vremena. Glavni uzroci tog pada su vrlo izdašne javne potpore zajedno s paketom pratećih mjera, poput moratorija na otplatu kredita, suspenzija stečajnih procesa nakon izbijanja pandemije, kao i vrlo brz oporavak gospodarstva od pandemijskog šoka, osobito u najviše pogođenim aktivnostima poput turizma. Još uvijek ne možemo sa sigurnošću tvrditi da se val stečajeva neće pojaviti uz neku odgodu, ali ako do njega i dođe, intenzitet će sigurno biti neusporedivo manji od prvotnih očekivanja. Također, banke su u protekloj goditi akumulirale znatne dodatne ispravke vrijednosti po rizičnim plasmanima koje im povećavaju otpornost. No, ne treba zaboraviti da rizik za gospodarstvo i financijski sustav predstavlja i mogućnost da su krizu preživjela neka poduzeća koja nisu trebala i koja neće biti dugoročno u stanju generirati rast.

Kao jedan od ključnih rizika navodite balon na tržištu nekretnina. Kupuje se u kešu, ali sve više i iz kredita. Koliko je to rizično i kolika je šansa da sve skupa »pukne«?

Nekretninski balon još je uvijek u razmjerno ranoj fazi nastanka. Cijene stambenih nekretnina tek su nedavno nadmašile razinu iz 2008. godine i još uvijek su blago iznad razina koje su utemeljene na ekonomskim fundamentima. Ali stupanj precijenjenosti se povećao u pandemiji i nastavlja rasti. U mjeri u kojoj se kupovine financiraju kreditima, HNB može djelovati kroz regulaciju uvjeta odobravanja kredita. Razborite politike kreditiranja važne su jer pridonose stabilnosti tržišta i financijskog sustava kao i zaštiti samih dužnika čak i ako ne mogu same zaustaviti napuhivanje cjenovnog balona. Velik dio ovog razgovora posvećen je inflaciji i očekivanjima u pogledu rasta kamatnih stopa. Taj će preokret najvjerojatnije biti polagan, ali ne može se potpuno isključiti mogućnost da stope rastu brže. Stoga i dužnici s dugoročnim kreditima odobrenima uz varijabilne kamatne stope trebaju biti spremni za još uvijek ipak malo vjerojatan scenarij da im u kratkom roku rate kredita porastu za 10 ili čak 20 posto.

Kada će ESB krenuti s normalizacijom monetarne politike? Ona je ekspanzivna praktički još od prošle krize i svi smo navikli na niske kamate, a čini se da se izvršna vlast također navikla na izdašnu pomoć centralnih bankara?

ESB je već krenuo s ublažavanjem stupnja ekspanzivnosti monetarne politike, odnosno »rekalibracijom« monetarne politike, kako se naziva smanjenje obujma otkupa vrijednosnih papira. Očekuje se da bi taj proces trebao teći vrlo postupno pa će se u prvoj fazi, najvjerojatnije do ožujka naredne godine, smanjivati krizni, pandemijski poticaji. Tek nakon toga trebalo bi odlučiti o početku smanjivanja redovnog programa otkupa vrijednosnih papira. Referentne kamatne stope bi se trebale povećati tek nakon što se potpuno obustavi otkup vrijednosnih papira, što se ne očekuje tijekom naredne godine. Dugoročne kamatne stope ipak ovise o očekivanjima budućih kratkoročnih stopa pa se već u ovoj fazi može očekivati njihov polagani rast. Budući da su europske vlade iskoristile ovo dugo razdoblje niskih kamatnih stopa za produženje prosječne ročnosti javnoga duga, više kamatne stope tek će se s odgodom početi prelijevati u kamatni trošak. To bi trebalo državama dati dovoljno vremena za potrebne fiskalne prilagodbe, no opet samo o njima ovisi hoće li to vrijeme iskoristiti za smanjenje ranjivosti.

Bojite li se referenduma za/protiv eura?

Referendum o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji i u skladu sa svim pravima i obvezama koji iz tog čina proizlaze održan je 2012. godine i tada su se hrvatski državljani većinom opredijelili za ulazak Hrvatske u EU. Pristupanjem Europskoj uniji Hrvatska je ujedno i preuzela obvezu uvođenja eura kada se za to ispune uvjeti. Dakle, Hrvatska ne mora održati novi referendum o euru, ali to je političko pitanje, a kao što znate središnja banka se takvim pitanjima ne bavi. No, to ne znači da ne pratimo ankete u kojima se istražuje podrška euru, a koje pokazuju da više od 60 posto građana podržava uvođenje eura. Mi u HNB-u smo, međutim, aktivni u operativno-tehničkim pripremama za uvođenje eura, njih ima dosta, tako da imamo pune ruke posla. Dakako, u ranijem razdoblju, prije samog ulaska u tečajni mehanizam, bili smo vrlo angažirani oko izrade analize koristi i troškova uvođenja eura. Samim time, imali smo intenzivnu komunikaciju s javnošću, a ona traje i danas, preko koje pokušavamo informirati građane, te argumentirano odgovoriti na sva njihova eventualna pitanja oko uvođenja eura. U tom kontekstu, osim sudjelovanja na brojnim konferencijama, okruglim stolovima, te TV i radio emisijama, veliku količinu informativnih materijala smo stavili na web stranicu Uvođenje eura u Republici Hrvatskoj kako bi zainteresirana javnost imala mogućnost u bilo kojem trenutku naći odgovor ili informaciju, a koja bi joj bila od pomoći u kreiranju stava oko uvođenja eura.

HNB nadzire banke, Hanfa nebankarske financijske institucije. Najživahnija tržišta, poput nekretnina, kriptovaluta, ali i agencija za preprodaju bankarskih potraživanja - ne nadzire nitko? Kako je to moguće?

Najživahnija tržišta, kako ih nazivate, dijelom su ipak nadzirana od strane više različitih regulatora financijskog sektora - Ministarstva financija, HANFA-e i HNB-a. Naime, u dijelu kupoprodaja plasmana kreditnih institucija, HNB je nadzorno tijelo za primjenu pojedinih propisa kojima se regulira takva kupoprodaja, a prilikom koje dužnici prema novom vjerovniku ne smiju doći u nepovoljniji položaj u odnosu na položaj kojeg su imali prema prodavatelju kreditnoj instituciji. Same agencije, međutim, trenutno nisu regulirane, a djelomičnu reguliranost tržišta naplate potraživanja je na razini EU-a uočila i Europska komisija te je predložila Direktivu o pružateljima usluga servisiranja kredita i kupcima kredita kojom bi se na razini EU-a standardizirao regulatorni režim kupoprodaje kredita, dok je u prosincu 2020. pri Ministarstvu financija oformljena radna skupina s ciljem izrade prijedloga zakona kojim bi se regulirala problematika prodaje potraživanja. Istovremeno, nadzor nad radom izdavatelja kriptoimovine, kao i pružatelja usluga vezanih uz kriptoimovinu, također se namjerava jedinstveno urediti na razini EU-a, i to kroz prijedlog Uredbe o tržištima kriptoimovine u čijim pregovorima, uz Ministarstvo financija i HANFA-u, sudjeluju i predstavnici HNB-a. Nadzor nad radom mjenjačnica kriptoimovine i pružanjem skrbničkih usluga novčanika kriptoimovine u dijelu primjene Zakona o sprječavanju pranja novca i financiranju terorizma trenutačno obavlja HANFA.

Nekad cijenjeni pojam neovisnosti monetarne politike kao da je pomalo zaboravljen. Dojam je da je granica između izvršnih i monetarnih vlasti sve tanja i gotovo nestaje. Govorim općenito, globalno, no u tom kontekstu se primjerice i euro kod nas doživljava kao primarno politički projekt.

Uvođenje eura i jest prije svega upravo političko pitanje. Međutim, kao i druge političke odluke, dobro je kada se temelji na solidnoj ekonomskoj analizi. I upravo je u tome bila glavna uloga HNB-a, koji je u sklopu pripreme eurostrategije izradio analitičke podloge potrebne za informiranje stručne i šire javnosti o svim važnim aspektima ulaska u europodručje. Za razliku od odluke o promjeni monetarnog i tečajnog režima, samo operativno vođenje monetarne politike ulazi isključivo u mandat neovisnih središnjih banaka. Ispravno primjećujete kako se granice između mandata ministarstava financija i središnjih banaka sve više zamagljuju. Taj proces nije od jučer, nego seže u razdoblje nakon izbijanja globalne financijske krize, kada su središnje banke dobile nove zadatke vezane uz financijsku stabilnost, sanaciju banaka, a ojačan je i naglasak na zaštiti potrošača. Također, sve se više spominje i djelovanje središnjih banaka u području klimatskih promjena, dodatna pažnja se počinje polagati utjecaju monetarne politike na nejednakost, a očekivani početak izdavanja digitalnog novca mogao bi transformirati narav novca i poslužiti kao katalizator promjena u financijskom sustavu. Središnje banke uvijek su uspješno odgovarale novim izazovima pa ne sumnjam da će znati pronaći prave odgovore i na ta pitanja. U eurozoni, međutim, ne bi bilo dobro da se lopticu fiskalne održivosti pokuša trajno držati na strani monetarne politike.