Izbor Borisa Vujčića za novoga guvernera HNB-a nikoga nije iznenadio. Da će on biti nasljednik Željka Rohatinskog, govorilo se još lani. Sam Vujčić nije se baš gurao u guvernersku fotelju svjestan da kao zamjenik guvernera zapravo ima, kako je i sam znao reći, najbolji posao na svijetu. No, bio je spreman preuzeti odgovornost za vođenje monetarne vlasti čim je objavljeno da Rohatinski neće dobiti još jedan mandat. Iako je bivši guverner otišao iz HNB-a uz povišene tonove upućene Vladi, Vujčić je s njim ostao u dobrim odnosima. U prvom velikom intervjuu za Globus objašnjava zašto će nastaviti s monetarnom politikom koju je vodio njegov prethodnik.

–

Hoćete li i vi dosljedno braniti stabilan tečaj kune?

Hoću. To stvarno nikome ne bi trebalo biti iznenađenje. Nakon što sam 12 godina bio zamjenik guvernera, moji stavovi su vrlo dobro poznati. Nadam se da nitko ne misli da činjenicom što mijenjam ured, mijenjam i stavove. Nebrojeno puta sam objasnio da u uvjetima ovako visoke eurizacije kakvu imamo u Hrvatskoj, tečajna nestabilnost uzrokuje inflacijsku nestabilnost i opću financijsku nestabilnost, čemu nas lijepo uči i povijest koja se, na žalost, prebrzo zaboravlja. Onaj tko zaboravlja povijest, osuđen je ponavljati je, a ja doista ne bih želio svojoj državi da ponavlja taj dio financijske povijesti.

Što sada najviše ugrožava stabilnost kune?

Opća ekonomska situacija u zemlji. Stabilnost kune ovisi o više faktora. S jedne je strane to monetama politika. Ona je od početka vođena tako da može osigurati stabilnost cijena i tečaja. Međunarodne pričuve više su od primarnog novca, što i teoretski omogućava održavanje stabilnog tečaja. Naravno, pitanje je po kojoj cijeni. Tu cijenu određuje opća ekonomska situacija u zemlji, koja je u ovom trenutku loša, lošija nego što je bila ikad od Domovinskog rata. Ekonomija je u četvrtoj godini recesije, odnosno stagnacije. To je posljedica, s jedne strane, loše ekonomske situacije u Europi, a s druge, loše politike u prošlosti i neefikasnosti u cijelom nizu važnih dijelova našega gospodarstva.

HNB je od početka godine već nekoliko puta prodavao devize kako bi zaustavio slabljenje kune. Koja je gornja granica tečaja kune za euro koju ćete čuvati?

Mi smo između Ministarstva financija i banaka ove godine više deviza otkupili nego prodali. Kao što dobro znate, mi nikada ne određujemo razinu tečaja, jer ne vodimo politiku fiksnog tečaja, ali je jednako dobro poznato da ne dopuštamo snažnije oscilacije tečaja prema euru. Odnosno da vodimo politiku stabilnog tečaja.

Promjena guvernera HNB-a u dijelu stručne javnosti ipak je iskorištena da se opet aktualiziraju zahtjevi za korekcijom tečaja. Zašto bi promjena tečaja bila štetna? 

Zato što bi ona donijela više troškova nego koristi. A temeljni razlog je vrlo visoka stopa eurizacije, u Hrvatskoj je gotovo 80 posto svih štednih i oročenih depozita u bankovnom sustavu u stranoj valuti, što Hrvatsku čini znatno drukčijom ekonomijom od velike većine drugih. Ja bih vrlo rado volio raditi u uvjetima poput svojih kolega Bemankea ili Draghija, u uvjetima u kojima deponenti štede u nacionalnim valutama, a ne u stranoj, te koji stoga nemaju nikakav problem valutno induciranog kreditnog rizika u bilancama banaka i koji vode monetarnu politiku velikih zatvorenih gospodarstava u kojima tečaj igra malu ulogu. Kad čujem ili čitam da netko, a često je to slučaj, uspoređuje monetarnu politiku HNB-a s FED-om ili ECB-om, žao mi je što vidim da ljudi ne razumiju razliku između vođenja monetarne politike u uvjetima tiskanja međunarodne valute, poput dolara ili eura, i monetarne politike u uvjetima tiskanja valute koja ne dominira niti na vlastitom domaćem financijskom tržištu, a kamoli svjetskom. No to, na žalost, odražava razinu znanja na domaćoj ekonomskoj sceni. Devalvacija u uvjetima kakvi postoje u Hrvatskoj dovodi do rasta inflacije kao i do značajnog kvarenja portfelja kredita banaka, budući da valutna klauzula prenosi tečajni rizik kredita na zajmoprimce, no banke zauzvrat preuzimaju kreditni rizik, odnosno rizik da zbog promjene tečaja zajmoprimci neće biti u stanju servisirati svoje ugovorne obveze prema banci. Tako da je sudbina banaka u drugom koraku opet vezana uz sudbinu zajmoprimaca. Iz istog razloga, devalvacija u hrvatskim uvjetima, dakle, zbog visoke razine štednje u eurima i posljedične valutne klauzule u ugovorima o kreditima djeluje i prorecesijski. Naime, povećanje zaduženosti države i poduzeća, kao sektora, te dijela stanovništva koji ima kredite smanjuje potrošnju, a time i rast BDP-a, povećava rast cijena, ugrožava stabilnost bankovnog sustava i rizik odljeva kapitala iz zemlje. Devalvacija, također, djeluje i redistribucijski, raspodjeljujući novac od siromašnih bogatima.

Neki ekonomski stručnjaci rješenje vide u postupnoj devalvaciji.

Zar doista mislite da u uvjetima osjetljivosti na tečajna očekivanja kakva je prisutna u Hrvatskoj možete na taj način voditi politiku? Ako povjerujete da HNB želi provoditi takvu politiku, što ćete prvo učiniti? Da ne govorim da se time ne izbjegavaju posljedice o kojima sam maloprije govorio.

Što smatrate svojim glavnim zadacima na mjestu guvernera u idućih šest godina?

One koje mi zadaje Zakon o HNB-u. Nemam puno izbora.

Zagovornici monetarnog intervencionizma kažu da HNB mora povećati količinu novca u optjecaju kako bi se smanjile kamatne stope, potaknulo investiranje i zapošljavanje, a time onda osigurao i rast BDP-a. To se čini kao razuman prijedlog. Kako ga vi komentirate?

Vjerojatno im nije jasno da je monetama politika bila vrlo ekspanzivna tijekom protekle gotovo četiri godine, osobito ako se imaju na umu ograničenja o kojima sam prije govorio. HNB je kreirao strukturni višak novca na tržištu, de facto po nultoj kamatnoj stopi, omogućavajući bankama da plasiraju kredite nefinancijskom sektoru uz niže kamatne stope i praktički bez limita. Ekspanzivnost monetarne politike očitovala se kako u kunskom, tako i u deviznom dijelu.

Može li HNB postupiti poput Europske središnje banke koja je poslovnim bankama u eurozoni osigurala jeftin novac za kreditiranje poduzeća? 

Kao što sam upravo rekao, isto to smo učinili i mi. Stvorili visok višak likvidnosti, koji banke mogu plasirati. Tim stvaranjem viška likvidnosti oborili smo i kamatne stope na međubankarskom tržištu na vrlo niske razine, ispod jedan posto.

Plašite li se pritisaka izvršne vlasti na HNB s ciljem povećanja likvidnosti i osiguravanja jeftinijeg kapitala za gospodarstvo?

Niti ih očekujem, niti ih se plašim. Vjerujem da je Vladi jasno kako likvidnosti ima i više nego što je dovoljno u ovom trenutku, banke na prekonoćnom računu u HNB-u dnevno drže oko 7-8 milijardi kuna, te da se problemi ne mogu rješavati ondje gdje ih nema.

Često se može čuti da kapitala u Hrvatskoj ima više nego dovoljno, ali da stoji neiskorišten. Jesu li poslovne banke zapravo glavni problem jer nisu spremne riskirati i plasirati kapital gospodarstvu?

To jest dio problema. Banke, naime, doista imaju procikličku politiku rizika. Do 2008. godine tvrdile su kako ništa nije rizično, niti snažan kreditni rast, niti kreditiranje uz valutnu klauzulu, niti plasmani vezani uz "švicarce", sjećam se svojih rasprava s njima, da bi danas sve postalo izuzetno rizično i banke su doista vrlo odbojne prema preuzimanju rizika. Zbog toga smo i osmislili jeftino financiranu shemu dijeljenja rizika s HBOR-om, kako bismo kreirali uvjete za povoljnije kreditiranje gospodarstva. No, banke nisu jedini problem. Sektor poduzeća također snosi svoj dio odgovornosti. Vrijeme kada je dionički kapital bio lako dostupan velik broj poduzeća nije iskoristio za dokapitalizaciju. Danas ih to često košta kreditne sposobnosti, budući da je odnos kapitala i duga nepovoljan, a kolateral, poput nekretnina, već iskorišten i smanjene vrijednosti. Država također snosi svoj dio krivnje. U cijelom nizu sektora kreirala je neefikasnost. Od javnih poduzeća, zdravstvenog i mirovinskog sustava, pravosuđa, državne administracije, obrazovnog sustava, kvazimonopola, do tržišta rada, ciljanja socijalne pomoći itd. Kao posljedicu te neefikasnosti, vodila je fiskalnu politiku povećavajući brzo razinu rashoda. Sve to zajedno, uz veliku krizu u Europi, danas rezultira produljenim padom ekonomske aktivnosti u Hrvatskoj i visokim troškom zaduživanja države, koji odražava premiju rizika, a ona, pak, odražava sve prije navedeno. U takvim uvjetima teško je očekivati brz i znatan pad kamatnih stopa za sektor poduzeća i kućanstava. Ekonomska, pa onda, u znatnoj mjeri, i politička budućnost Hrvatske ključno ovisi o izboru ekonomske politike i odlučnosti da se više ili manje popularne strukturne reforme provedu odlučno i što prije. Velika opasnost leži u odgađanju, a njega smo, na žalost, svjedoci već niz godina.

Hoćete li pojačati nadzor poslovnih banaka i povećati zaštitu njihovih klijenata kao što to mnogi traže?

Jedan od ciljeva mi je sigurno raditi na povećanju zaštite klijenata banaka. Praksa banaka prema korisnicima njihovih usluga u mnogim je slučajevima doista upitna. Tu očekujem analizu i konkretne prijedloge Direkcije za zaštitu potrošača u HNB-u. Naravno, pri tome ne treba zaboraviti slobodu tržišnog izbora i činjenicu da svatko svojevoljno ulazi u ugovorni odnos s bankom.

Hoćete li pokušati dogovoriti s bankama neko trajno rješenje problema kredita u švicarskim francima? Za razliku od nekih drugih središnjih banaka u regiji, HNB do sada nije ništa učinio, osim što ste Vi javno upozoravali da Švicarci nisu sigurni. 

Kad sam javno u novinama i u Saboru upozoravao na rizičnost kredita u švicarskim francima, bio sam kritiziran da, eto, konzervativan, kakav jesam, želim spriječiti ljude da se jeftino financiraju, da je rizičnost takvih kredita u biti niska i da, kako su pisali, od buhe pravim slona. Sad, kad je slon došao, teško ga je maknuti. Ako mislite na intervenciju mađarske države, ne središnje banke, vidjet ćete da je ona učinila više štete nego koristi.

Analitičari upozoravaju da bi uvođenje poreza na imovinu iduće godine moglo stvoriti velike probleme bankama zbog procjene stvarne vrijednosti nekretnina u njihovim bilancama. Što će HNB učiniti da se ne dogodi neka nova bankarska kriza?

Ono na čemu ću ja inzistirati jest da se ne dopuste greške koje su se dogodile nekim drugim regulatorima, od SAD-a do Irske, Islanda ili Španjolske, koji su dopustili previsoku izloženost banaka prema nekretninskom ili bilo kojem drugom sektoru. Mi smo osigurali vrlo visoku kapitalnu adekvatnost banaka koja, zajedno s njihovim pričuvama likvidnosti, kao i profitabilnošću, predstavlja snažan osigurač i sigurnosti sustava. Međutim, bankovni sustav ne postoji u zrakopraznom prostoru, već je vezan uz zdravlje gospodarstva u cjelini u kojem posluje.

Hoćete li i kao guverner snažno zagovarati uvođenje eura u Hrvatsku?

Uvođenje eura ovisi prvo o raspletu situacije u eurozoni. Što će biti s eurozonom, odredit će i perspektive njezinog proširenja. Drugo, i ono će ovisiti o našoj spremnosti da zadovoljimo sve kriterije za ulazak u eurozonu. Kako dobro poznatih Maastrichtskih kriterija, fiskalne discipline, inflacije, kamatnih stopa i stabilnog tečaja, tako i novih kriterija koji proizlaze iz procedura za ocjenu neravnoteže u zemljama EU. Kao i u slučaju ulaska u EU, a kao zamjenik glavnog pregovarača za ulazak u EU dobro sam to iskusio, mi ćemo i monetarnoj uniji pristupati u težim okolnostima i sa strožim kriterijima nego što je to bio slučaj sa zemljama koje su ušle prije nas. Takva nam je valjda sudbina.

Kada će, po Vašem mišljenju, Hrvatska biti spremna za uvođenje eura?

Tehnički, najranije bismo mogli ući za četiri godine, u stvarno idealnim okolnostima. Realno, onda kada budemo u stanju ispuniti sve uvjete za ulazak. A to ovisi o fiskalnoj konsolidaciji, odnosno zaustavljanju rasta javnog duga, brzini provođenja strukturnih reformi, i privlačenju stranih ulaganja, poticanju domaće poduzetničke i investicijske klime i sprečavanju stvaranja neravnoteže koja može dovesti u pitanje financijsku stabilnost zemlje.

Je li realno da euro u međuvremenu propadne?

Vjerujem i nadam se da se to neće dogoditi, jer bi to značilo vrlo visoke troškove za euro zonu, svjetsku ekonomiju, a onda ni mi ne bismo bili pošteđeni.

U Hrvatskoj je opet otvorena i rasprava o potrebi ukidanja valutne klauzule...

Valutna klauzula posljedica je činjenice da je većina depozita u bankama u stranoj valuti, pretežito eurima. Banke tako svojim štedišama duguju eure. Kako bi se osigurale od tečajnog rizika, odnosno kako bi osigurale kapital svojih dioničara, depozite svojih štediša i vjerovnika, one kunske kredite vežu uz kretanje tečaja eura i kune. To je tzv. valutna klauzula. Na taj način prebacuju tečajni rizik na zajmoprimca, osim ako zajmoprimac nema primanja u eurima. Međutim, banke time preuzimaju kreditni rizik, odnosno rizik da zajmoprimac neće  moći vratiti kredit. Dakle, radi se o transformaciji jednog rizika u drugi. Ako bi se zabranilo zakonski, što nije u ingerenciji HNB-a, da banke plasiraju kredite u kunama uz valutnu klauzulu, a da se istovremeno ne zabrani i štednja u eurima, i tada bi banke s vremenom došle u situaciju da imaju veliku otvorenu deviznu poziciju, odnosno izloženost tečajnom riziku, što bi moglo ugroziti stabilnost bankovnog sustava ako se banke ne hedžiraju, odnosno osiguraju od tog rizika. Pod pretpostavkom da sve banke moraju osigurati svoju izloženost tečajnom riziku u uvjetima u kojima je gotovo 80 posto štednih i oročenih depozita bankovnog sustava u stranoj valuti, pitanje je tko bi im prodao to osiguranje i koliko bi to koštalo. U svakom slučaju vjerojatno je da bi velikim dijelom bilo prevaljeno na korisnika kredita kroz teže dostupne i skuplje kredite. Tako bi rezultat zakonskog ukidanja valutne klauzule bio da bi vjerojatno najbolje, usko gledajući, prošao HNB, dok banke i korisnici kredita vjerojatno ne bi bili tako sretni. Drugim riječima, problem valutne klauzule je naličje problema štednje i izvora financiranja u stranoj valuti. Dok se taj problem ne riješi, tečajni rizik i premija tog rizika u kamatnim stopama ili valutnim klauzulama se neće ukloniti. Upravo to, a ne neka moja osobna eurofilija, temeljni je razlog zbog kojega već dugo govorim da Hrvatska može imati velike koristi od ulaska u eurozonu.

Dio oporbe kritizirao je Vaš izbor za guvernera tvrdeći da ste na tu dužnost izabrani zbog prijateljstva s premijerom. Kakav je zapravo Vaš odnos s Milanovićem?

Zorana Milanovića sam upoznao prije dvije i pol, tri godine, a nakon toga smo se, do trenutka kad se moje ime prije mjesec dana pojavilo kao ime kandidata za novoga guvernera, vidjeli u različitim situacijama, ne sjećam se točno koliko, ali manje od deset puta. Eto, to je cijela povijest mog odnosa s njime. Ako je netko zbog toga zabrinut, a to, slažem se, može biti razumna zabrinutost, onda može mirno spavati, to sigurno nije razlog mog izbora za guvernera. Isto tako moram reći da u nijednom kontaktu sa mnom premijer nije dao ni naslutiti da bi od mene očekivao išta u smislu monetarne politike, ili ikakvih ustupaka. Da jest, ja danas ne bih bio guverner.

Vaš prethodnik, Željko Rohatinski, stekao je poštovanje javnosti jer se nije libio kritizirati vlast. Može li javnost i od vas to očekivati?

Kao što znate, ja niti do sada nisam imao problema reći ono što mislim. HNB mora javnost informirati o stanju ekonomije bez uljepšavanja slike.

Rohatinski je imao je odličan osobni PR. Iako ste 12 godina bili njegov zamjenik, niste uspjeli izaći iz njegove sjene sve dok niste postali guverner. Je li Vam to smetalo?

Ne, upravo suprotno.

Hoćete li vi sada dovesti svoj tim suradnika ili ćete zadržati postojeće?

Velike promjene ne treba očekivati, a kakav će biti tim, znat će se uskoro, nakon saborske procedure.

ULAZAK U EUROZONU

Tehnički, najranije bismo mogli ući za 4 godine, u idealnim okolnostima. Realno, onda kada budemo u stanju ispuniti sve uvjete za ulazak. A to ovisi o fiskalnoj konsolidaciji