Hrvatska narodna banka prošle je godine u ovo doba bila zaokupljena idejom o pokretanju gospodarstva. Bili su spremni povećavati likvidnost tijekom 2010. i računali kako bi gospodarstvo moglo porasti za 1,5 posto.

Boris Vujčić, zamjenik guvernera HNB-a, godinu kasnije u intervjuu za Banku govori kako se za 2010. očekuje pad od 1,5 posto, a tek u ovoj godini rast i blag početak oporavka.

Plan snažnijeg kreditiranja realnog sektora nije uspio. Novca ima dovoljno, ali nema plasmana, likvidnost je osigurana, ali nije dovoljna da riješi problem hrvatskog gospodarstva.

HNB izgleda tu više nema što "za reći". Dovoljno novca, kaže Vujčić, stoji i u bankama i u HBOR-u. Izgubljena je čitava godina da se u gospodarstvu nešto pokrene. U međuvremenu Hrvatskoj je snižen kreditni rejting. Danas u HNB-u puno više govore o stabilnosti kune nego prije godinu dana, a svi znamo da samo održavanje stabilnosti (tečaja, cijena, financijskog sustava) ne donosi rast.

Vujčić u intervjuu kaže kako bi hrvatska kuna dok postoji morala ostati stabilna. Kuna može fluktuirati u uskom rasponu kao i dosad jer je "naivno očekivati da se tečaj može gradualno, malo po malo poštimavati".

U studenome, kad smo intervenirali, već je bila prisutna valutna supstitucija kroz neto kupnju deviza građana, a tu je i špekulativna kupnja inozemnih banaka i fondova. Nakon intervencije, stala je supstitucija, kaže Vujčić.

–

Čitavu 2010. godinu obilježile su rasprave o tečaju kune. Grupa ekonomista koja se zalaže za devalvaciju pojačala je svoje aktivnosti, a i medijima je kuna omiljena tema, pa ponekad bez kritičkog osvrta daju prostor njihovim idejama. Ima li HNB problem zbog takvih pritisaka?

Nije neuobičajeno da se to događa u godini prije izbora. Vidjeli smo to i ranije. Očito takve ideje u predizborno vrijeme traže plodno političko tlo.

Naravno, svatko ima pravo na svoje mišljenje, no kad se ta mišljenja prenose na način koji je, kako ste i sami primijetili, nekritički, bez ikakvih pitanja i analiza posljedica promjena monetarne politike koje se predlažu, poput devalvacije, ukidanja devizne klauzule, ili financiranja proračunskog deficita iz primarne emisije, onda to, na žalost,  ne liči na iole ozbiljnu raspravu već više na neku vrstu kampanje. Monetarna politika je preozbiljna stvar da bi se tako površno plasirale potencijalno vrlo razorne ideje.

Čudi me koliko su ljudi nespremni učiti iz povijesti. Da je politika devalvacija, nepostojanja devizne klauzule i financiranja deficita iz primarne emisije bila uspješna bila bi valjda uspjela u Jugoslaviji, u kojoj se godinama provodila.

Politike koje predlaže jedna grupa ekonomista nisu nikakva novost, već su se provodile na ovim prostorima i njihovi rezultati su dobro poznati. Kada bi to stvarno bio izlaz, ništa lakše. Onda se ne bismo morali mučiti s nepopularnom fiskalnom konsolidacijom kroz rezanje troškova i promjenu njihove strukture, s cijelim nizom strukturnih reformi kako bi se potaknulo domaće poduzetništvo i privuklo inozemne investicije, između ostalog i kroz povećanje efikasnosti državne administracije, racionalizaciju zaposlenosti i poboljšanje korporativnog upravljanja, unapređivanje obrazovnog sustava, daljnju reformu mirovinskog i zdravstvenog sustava itd.

Guverner Rohatinski je i sam upozorio kako je održavanje stabilnog tečaja kune iluzija nastavi li država s dosadašnjom potrošnjom. Istodobno HNB dokazuje kako će, upravo kako uvijek naglašavate i guverner i vi, svim raspoloživim mjerama braniti kunu. Dokad je moguća obrana kune, odnosno do kada ona ima smisla?

Ono što je guverner izjavio referenca je na staru istinu da ako postoji dugoročna nekonzistentnost monetarne i fiskalne politike monetarna je ta koja, na kraju, mora popustiti. To pokazuje iskustvo velikog broja zemalja.

Ekspanzivna fiskalna politika i neadekvatne strukturne politike stvore neravnoteže koje u dužem roku, ako ne dođe do njihovih korekcija, onemoguće održavanje financijske stabilnosti. To onda dovodi do visokih troškova za društvo.

Tečaj je u hrvatskim prilikama, zbog povijesno vrlo visoke euroiziranosti, jedan od temelja financijske stabilnosti, kako smo to nebrojeno puta objašnjavali. Naglašavam povijesno visoke, jer je Hrvatska postala neovisna s razinom valutne supstitucije od preko 90 posto.

Jednako tako tečaj je i intermedijarni cilj u postizanju temeljnog cilja HNB-a, stabilnosti cijena. Naravno, u tom će kontekstu HNB nastaviti s dosadašnjom politikom održavanja stabilnog, iako ne fiksnog tečaja. Da to znamo i možemo raditi pokazuje i iskustvo zadnjih 15 godina te činjenica da su međunarodne pričuve u HNB-u 11 milijardi eura, a ukupna novčana masa 7 milijardi eura. Drugim riječima, mi možemo otkupiti cijelu novčanu masu više od jedan i pol puta. Naravno da onda možemo održavati i stabilnost tečaja. I to ne samo kratkoročno. 

Međutim, samo održavanje stabilnosti tečaja, cijena i financijske stabilnosti, bez promjena ostalih ekonomskih politika, neće donijeti rast. I najbolja monetarna politika inače, a osobito u uvjetima poput hrvatskih, male otvorene i izrazito euroizirane zemlje, može u biti učiniti relativno malo u smislu poticanja rasta, no zato s druge strane, ako nije dobra, može učiniti veliku štetu.

Slično je i s politikom nadzora banaka. Ona može učiniti relativno malo na poticanju rasta, ali vidjeli ste koliku ogromnu štetu loša politika regulacije i nadzora financijskog sektora može nanijeti na recentnim primjerima SAD-a, Islanda ili Irske. Irska je, primjerice, imala dobru strukturnu politiku, no zakazala je politika regulacije i nadzora financijskog sektora. Rezultat toga će biti fiskalni deficit u 2010. od 32 posto BDP-a.

Može li HNB, recimo, omogućiti širi raspon fluktuacije tečaja?

Naivno je vjerovati da se tečaj može gradualno, odnosno malo po malo «poštimavati».

Zašto ne može?

Vrlo jednostavno. Imamo, naime, 45-godišnju tradiciju štednje u njemačkim markama i vrlo visoku osjetljivost svih ekonomskih subjekata, i građana i poduzeća, na promjenu tečaja. Kod nas je vrlo izražena valutna supstitucija i kod najmanje promjene tečaja. Tečaj se, recimo, promijeni 2 posto i mi odmah vidimo da je krenula valutna supstitucija. Sad smo imali takav primjer i rezidenti su odmah počeli svoje kune mijenjati u devize.

Ako se dopusti da se stvore očekivanja da HNB namjerno želi oslabiti tečaj, u Hrvatskoj nitko neće čekati da se to dogodi. Svi će odmah pojuriti da zamjene svoje kunske bilance u euro, na njih se nadovezuju špekulanti na deviznom tržištu koji skraćuju kunske pozicije i onda nemamo nikakvu gradualnu prilagodbu tečaja.

Mi nismo Češka ili Poljska gdje su ljudi relativno neosjetljivi na tečaj. Kad se tamo tečaj pomakne za 2 posto, to nije ni vijest niti tko reagira na to. U Hrvatskoj i na najmanju promjenu tečaja ljudi odmah reagiraju.

Bi li se dogodilo nešto dramatično da, recimo, u studenome HNB nije u kratkom razdoblju dvaput intervenirala? Nedavno se na konferenciji koju su organizirali magazin Banka i Poslovni dnevnik čula ideja o potrebi šok-terapije u hrvatskoj ekonomiji. Profesor Ivo Bićanić s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu spomenuo je kao primjer šoka mogućnost da HNB odustane od deviznih intervencija?

U trenutku kada smo intervenirali već je bila prisutna valutna supstitucija kroz neto kupnju deviza građana. S druge strane krenula je i špekulativna kupnja inozemnih  banaka, odnosno fondova. To je pametnome dosta. Nije teško predvidjeti što bi se s tečajem događalo da nismo intervenirali.

Promjene tečaja su u velikoj mjeri pitanje sentimenta, odnosno očekivanja na tržištu. Nakon što smo intervenirali očekivanja su se promijenila, stala je supstitucija kuna u euro od strane građana, kao i špekulativne kupnje na tržištu. Svako tko iole poznaje domaće devizno tržište vrlo dobro zna da bi odgađanje intervencije u toj situaciji samo stvorilo potrebu veće intervencije kasnije.

Druga je mogućnost povući kunsku likvidnost s tržišta. No, u postojećim uvjetima niskog gospodarskog i kreditnog rasta, to je sekundarni izbor središnje banke. U slučaju potrebe mi nećemo oklijevati da višak likvidnosti povučemo, no ne bismo bili najsretniji da to moramo učiniti.

Je li onda euro rješenje? Bliži se vrijeme priključenja Hrvatske Europskoj uniji, o čemu se 2011. očekuje službena objava datuma. Ulaskom u EU preuzima se i obveza ulaska u Europsku monetarnu uniju. Kako gledate na zamjenu kune eurom s obzirom na ranjivost te europske valute i krizu kroz koju prolazi eurozona?

Bez obzira na krizu u eurozoni, u pogledu analize troškova i koristi zamjene kune eurom računica ostaje ista. Pozitivna. Nama se isplati preuzeti euro, da ne ulazim u potanku analizu jednih i drugih, zbog toga jer su troškovi, znači odricanje od suverene monetarne politike mali, a koristi u smislu manjeg rizika, poticaja investicijama i trgovini, odnosno nižih troškova financiranja velike.

Stupnjevi slobode za neovisnu monetarnu politiku u Hrvatskoj su ionako mali, prvenstveno zbog vrlo visokog stupnja euroizacije, činjenice da smo mala otvorena zemlja vezana uz veliko valutno područje, kao i zbog toga jer su najveće banke u Hrvatskoj kćeri banaka iz eurozone, koje se refinanciraju kod Europske središnje banke.

Uz to mi smo se nedavno, kao uvjet ulaska u EU, morali odreći i zadnjih oblika kapitalskih kontrola. Na taj način direktno i indirektno mi smo već integrirani u tolikoj mjeri s područjem eurozone da to bitno smanjuje troškove uvođenja eura. S druge strane koristi u smislu sniženja rizika, ponajprije valutnog, bit će tolike da će sigurno značajno utjecati na pad troškova financiranja i atraktivnost zemlje za investicije. To je vrlo pozitivno, no kao što recentna iskustva jasno pokazuju nije dosta za dug i sretan život u eurozoni.

Jasna opasnost je da se povedemo za, recimo, grčkim primjerom i umjesto da ulazak u eurozonu iskoristimo za povećanje investicija i smanjenje zaduženosti, takvu situaciju potpuno pogrešno shvatimo kao priliku za društveni tulum na kojemu možemo trošiti puno više nego smo u stanju zaraditi. Zato je izuzetno važno učiti na primjeru zemalja  koje su danas u velikim problemima. I to puno prije ulaska u eurozonu kako bismo najprije bili u stanju na vrijeme ispuniti Maastrichtske kriterije za ulazak u EMU.

E, sad, ako je pitanje hoće li u to vrijeme još biti eurozone, onda bih odgovorio - najvjerojatnije da, najvjerojatnije hoće. Ona će drukčije izgledati, jer trenutačni dizajn očito nije dovoljan za njenu dugoročnu održivost, no troškovi i koristi za zemlje eurozone su isto takve kao i za Hrvatsku. Više im se isplati biti u eurozoni nego izvan nje.

Hrvatska narodna banka bila je spremna prije godinu dana odigrati ključnu ulogu u pokretanju gospodarstva, no ništa se pozitivno nije dogodilo tijekom 2010. pa nije ni bila potrebna nova likvidnost nakon što je obvezna rezerva snižena s 14 na 13 posto. Je li moguć novi pokušaj proaktivnog scenarija i kakvu bi ulogu u njemu mogla imati HNB?

Rekao bih da smo mi tu ulogu bili spremni igrati, i igrali, od početka krize. HNB je, nakon početka krize, kao što je poznato, kreirala dodatnu likvidnost u iznosu od čak 10 posto BDP-a. Čineći to mi smo praktički prešli na politiku nulte kamatne stope, stvarajući velik višak likvidnosti i uklanjajući time potrebu za redovitim repo operacijama na kojima su se banke financirale po stopi od 3,5 posto.

Time smo stvorili preduvjete kako za refinanciranje države i korporativnog sektora u trenucima otežanog pristupa financijskim tržištima tako i temelj za povoljnije financiranje gospodarstva u trenucima brzog rasta rizika. Kamatne stope na tržištu novca pale su na povijesno najniže razine.

Problem je u tome što veliki dio tog novca, uključujući onaj oslobođen za program HBOR-a, nije plasiran. U toj situaciji daljnje povećanje likvidnosti nema smisla, budući da se niti postojeća nije iskoristila. Dovoljno novca stoji i u bankama i u HBOR-u. Bojim se da ćemo bez strukturnih reformi i, u sklopu njih, privlačenja stranih i poticanja domaćih investicija i dalje biti svjedoci sporog rasta kredita. Problem likvidnosti ne postoji, no tiskanje novca ne može riješiti strukturne probleme u gospodarstvu.

Kakva godina čeka gospodarstvo i kakva je monetarna politika moguća u 2011.? U kojoj će mjeri monetarna politika biti stabilizirajući faktor i na taj način "spašavati situaciju", a koliko će biti okrenuta gospodarskom rastu i opet "spašavati situaciju"?

Strukturni višak likvidnosti i dalje je na tržištu. Kamatne stope na tržištu novca i dalje su vrlo niske, de facto monetarna politika nulte kamatne stope i dalje je prisutna. Efikasnost njenog korištenja, međutim, izvan je dometa HNB-a. No dođe li do ugrožavanja stabilnosti, a to je temeljni cilj HNB-a, nećemo oklijevati povući višak likvidnosti. 

U ovom trenutku očekujemo da će BDP 2010. pasti 1,5 posto, a u 2011. porasti po otprilike istoj stopi. Ta stopa rasta BDP-a, međutim, nije dovoljna da poveća zaposlenost i smanji nezaposlenost. Porast potrošačkih cijena će se ubrzati, no i dalje će biti nizak, ispod prosjeka. Deficit tekućeg računa porasti će za manje od 1 postotnog poena, s razine oko 2 posto u 2010., što znači da će ostati na, povijesno gledajući, niskoj razini.

Fiskalni deficit, u širem obuhvatu države, ostat će na otprilike razini 2010., znači oko 6 posto. Plasmani banaka privatnom sektoru nešto će porasti, s 3,5 posto, isključujući promjene tečaja, 2010. na oko 5 posto 2011.

Dakle, iz trenutačne perspektive 2011. izgleda kao godina blagog početka oporavka, no nedovoljnog da poboljša situaciju na tržištu rada, gdje je došlo do velikog pada zaposlenosti. Monetarna politika i dalje je spremna zadržati strukturni višak likvidnosti na tržištu, no - ponavljam - ako bi došlo do ugrožavanja stabilnosti taj ćemo višak povući.

Kako HNB gleda na opasnost od ponovne krize u svijetu, što bi i nas dodatno usporilo na putu oporavka?

Tijekom 2010. došlo je do oporavka BDP-a u cijelom svijetu, a za nas najvažnije u EU. Nastavak oporavka očekuje se i u 2011. uz nešto niže stope rasta zbog baznog efekta, no neizvjesnost i rizici i dalje su izrazito prisutni.

U ovom trenutku za nas je najznačajnije na koji će se način riješiti kriza u eurozoni. Problemi takozvanih perifernih zemalja mogli bi prerasti u još jednu snažnu krizu, financijskog i realnog sektora. U tom slučaju problemi bi se iz Europe prelili na ostatak svijeta, a vrlo snažno i na nas. To jest realna opasnost.

Ono što se događa u eurozoni je, međutim, i izvrsna lekcija. Pokazuje vrlo lijepo kakvu se politiku ne smije voditi. Kumulativni deficiti tekućeg računa platne bilance zemalja poput Grčke ili Portugala u deset godina nakon stvaranja eurozone iznosili su 100% BDP-a, a Grčka, Irska, Španjolska ili Portugal su se ekspanzivnom fiskalnom politikom dovele u situaciju da sad moraju hitno provesti izuzetno snažne fiskalne prilagodbe samo kako bi zadržale udio javnog duga na sadašnjoj, već visokoj razini BDP-a.

Riječ je o prilagodbama primarnog deficita proračuna u primarni suficit veličine od 7,5 do 13,5 posto BDP-a. To je posljedica pogrešne fiskalne politike nakon ulaska u eurozonu kada su vlade tih zemalja, ohrabrene smanjenim troškovima zaduživanja zbog ulaska u EMU, agresivnim zaduživanjem povećavale socijalne transfere i ostale izdatke u javnom sektoru. Sada je situacija suprotna - nema rasta, troškovi zaduživanja dramatično rastu i sad u tim uvjetima treba rezati plaće, socijalna prava, subvencije i  učiniti prilagodbu primarnog deficita proračuna od, recimo, 10 posto BDP-a. Što je, naravno, sve samo ne lako.

Vrlo je bitno učiti na tim primjerima, ako ne želimo da se i nama tako nešto dogodi. Bolje je i lakše prilagodbe početi na vrijeme, postupno, nego se dovesti u tako dramatičnu situaciju. Irska, Island i SAD su pak vrlo dobar primjer kako neadekvatan nadzor i regulacija financijskog sektora može zemlju u vrlo kratkom vremenu dovesti u situaciju u kojoj će godinama osjećati posljedice rasta javnog duga stvorenog urušavanjem financijskog sektora.

Kako će se refinancirati naši inozemni dugovi tijekom 2011. nakon što je Hrvatskoj S&P snizio kreditni rejting krajem 2010.?

Ukupno dospijeće inozemnog duga, glavnice i kamata u 2011. otprilike je na razini prošle godine, znači oko 7,4 milijardi eura u usporedbi sa 7,2 milijarde u 2010. Država u širem smislu, znači uključujući i HAC, u 2011., a isključujući trezorske zapise, ima potrebe što refinanciranja dospjelih obveza što financiranja fiskalnog deficita u iznosu od oko 11 posto BDP-a, od kojih će se velik dio morati obaviti u inozemstvu. U tom smislu kreditni rejting je izuzetno važan. On se ocjenjuje kao mogućnost zemlje da servisira svoje obveze, ali značajno ovisi i o usporedbi s komparabilnom grupom zemalja. Iako se situacija u Hrvatskoj pogoršala tijekom zadnje dvije godine recesije, i unatoč snižavanju rejtinga, ona ima i dalje investicijski rejting kod sve tri glavne agencije za ocjenu kreditnog rejtinga, no on je na rubu te važne kategorije za povjerenje investitora.

To djelomično treba pripisati i činjenici da se, u odnosu na Hrvatsku, relativna pozicija velikog broja drugih zemalja znatno pogoršala. U mnogima od njih do te mjere da, iako su znatno bogatije i članice eurozone, u ovom trenutku plaćaju višu cijenu zaduživanja od Hrvatske.

Situacija je takva da su neizvjesnosti, kao što sam rekao ranije, vrlo visoke. Svaka loša politika, kao što smo upravo vidjeli na primjeru susjedne Mađarske, može dovesti do značajnog snižavanja kreditnog rejtinga. Tim je veća odgovornost svih u zemlji da takve greške ne čine. U tom smislu treba gledati i na prijedloge, i njihovu medijsku prezentaciju, promjena monetarne politike koje bi u vrlo kratkom roku mogle izazvati tešku krizu. O tome smo pričali na početku.

Naravno, osim o domaćoj politici, uvjeti zaduživanja ovise i o okruženju, pa, recimo, kontinuirana kriza u eurozoni, ili značajno snižavanje kreditnog rejtinga susjedne zemlje, sigurno ne pomažu. Ono što bi moglo pozitivno utjecati na kreditni rejting,  odnosno njegovo zadržavanje u investicijskom rangu u 2011. je završetak pregovora o priključenju EU, odnosno dobivanje datuma priključenja.

Međutim, recentno snižavanje kreditnog rejtinga Hrvatske od strane S&P-a, s BBB, na BBB-, s negativnim outlookom, kao i ocjena uz njega, vrlo je jasno upozorenje da rejting u budućnosti prvenstveno ovisi o fiskalnoj konsolidaciji i brzini provođenja strukturnih reformi.

Isplata dividende vlasnicima tijekom 2010. ponovo je otvorila pitanje izvlačenja dobiti iz hrvatskih banaka. Je li HNB zabrinuta zbog toga?

U situaciji u kojoj je prosječna stopa kapitalne adekvatnosti na razini bankovnog sustava 19 posto, a kreditna aktivnost i dalje relativno slaba i u situaciji u kojoj će se veliki dio europskih banaka, uključujući one koje djeluju u Hrvatskoj, morati dokapitalizirati, realna je mogućnost povlačenja dijela kapitala iz zemlje. Dok je god to umjerena aktivnost, koja ne ugrožava situaciju na domaćem tržištu, ona nas ne zabrinjava. U suprotnom bismo reagirali. Toga svi trebaju biti svjesni, nikome nije u interesu naglim potezima rezati granu na kojoj i sami sjede.

Osim toga važno je biti oprezan. Razdoblje rasta udjela loših plasmana u bankama (na kraju trećeg kvartala 2010. bilo je 10 posto loših kredita) još uvijek nije iza nas, rast BDP-a potreban za zaustavljanje tog trenda, kao i za smanjivanje nezaposlenosti još nije izgledan, tako da banke trebaju nastaviti držati značajno natprosječne kapitalne osigurače kako bi svi mogli mirno spavati.

Ima li uvjeta za nastavak pada kamatnih stopa naših banaka tijekom 2011. i hoće li nastojati zaraditi više na bržem spuštanju pasivnih kamata nego 2010. nakon što su se iscrpile zbog visokih rezervacija za moguće gubitke?

Prvo, nije loše da su banke spuštale pasivne kamatne stope prošle godine jer visoka razina koju su držale u ranijem razdoblju nije bila poticajna za ulaganja. Ako banke nude 6 % na štednju, koja je u biti kratkoročna, malo tko će u takvoj situaciji ulaziti u rizik ulaganja.

Nakon pada pasivnih kamatnih stopa i uz činjenicu da HNB de facto financira banke i dalje kroz strukturni višak likvidnosti, ima uvjeta za nastavak pada i aktivnih kamatnih stopa usprkos i dalje visokoj odbojnosti prema riziku uslijed daljnjeg povećanja loših plasmana banaka. U krajnjoj liniji banke moraju nastaviti kreditnu aktivnost. Od toga žive.

HNB-ovi analitičari upozoravali su kako su banke osiguravale likvidnosti u prvom redu poduzećima čiji dug zauzima znatne udjele u njihovu portfelju. To znači da su  refinancirale građevinare odgađajući kreditne gubitke i istodobno zanemarivale neke druge sektore. Je li to još uvijek tako?

Banke su se tijekom zadnje dvije godine pojačano oslanjale na prolongiranje i reprogramiranje kredita. Dva su razloga za takvu politiku. Prvi je otvaranje prostora za oporavak klijenata koji su osobito pogođeni krizom, a drugi djelomično ublažavanje pogoršanja kvalitete kredita i pada zarada.

Poznato je da banke često u lošim godinama nastoje donekle podcijeniti rast loših plasmana, da bi onda u dobrim godinama povećale rezervacije za loše plasmane, nastojeći tako izbjeći snažne oscilacije zarada, pa eventualno i smanjenje kapitaliziranosti.

Procjena je, primjerice, da su banke u okviru A programa kreditiranja s HBOR-om oko dvije trećine sredstava plasirale kroz refinanciranje poduzeća kojima su već izložene. To refinanciranje je po vrlo povoljnim kamatnim stopama u odnosu na ostale tržišne aktivne stope. Međutim, u zadnje vrijeme ti su se plasmani unutar takozvanog programa A znatno smanjili. Činjenica je da investicijskih kredita, ne samo u programu B koji praktički nije ni zaživio, ima vrlo malo, što se vidi i u tome da investicije nakon pada od 11,6 posto u 2009. dalje padaju za gotovo 12 posto u 2010. godini.

Do isteka drugog mandata guverneru Željku Rohatinskom ostaje godina i pol. Kako vi kao zamjenik guvernera gledate na HNB poslije 2012. godine?

Guverner Rohatinski je dosad napravio izvrstan posao. To nije samo moja ocjena, to je ocjena stručnih krugova, međunarodne javnosti. Na njemu samom je, naravno, da odluči što dalje želi. Naravno, važno je da i nakon 2012., ulaskom u EU i pripremama za ulazak u eurozonu, temeljni okvir politike HNB-a ostane kakav je bio i do sada.

Razgovarala: Lidija Martinović