Kolumna zamjenice guvernera Sandre Švaljek u tjedniku Nacional objavljena je 20. listopada 2025.

“Kad ćete konačno uvesti digitalni euro?” To mi je pitanje ovih dana za slučajnog susreta postavio poznanik, osoba iz svijeta kulture, i nadopunio ga iznenađujuće preciznim objašnjenjem zašto je važno da se digitalni euro uvede što prije. Digitalni euro, međutim, ne nailazi kod svih na takav entuzijazam – puno je straha od novoga i zbunjenosti, a kako to često biva u vremenima promjena, ostrašćenih i često neutemeljenih kritika također ne nedostaje. Strah od novoga je razumljiv jer uvođenje novog oblika gotovog novca nije uobičajena pojava. Zbunjenosti pridonosi prodor kriptoimovine i stabilne kriptoimovine čija zavaravajuća imena (“kriptovalute” i “stablecoins”) mogu navesti na pitanje što će nam još jedan novi novac. Da bi se ublažili strahovi i razjasnile bitne razlike između digitalnog eura i ostalih financijskih inovacija, nužno je da do javnosti redovno dopiru točne i razumljive informacije.

Uvođenje digitalnog eura potaknuto je sve učestalijim situacijama kada gotovinu ne možemo koristiti iako bismo željeli, primjerice kod kupnje preko interneta ili u trgovinama koje standardne blagajne zamjenjuju samoposlužnima s kartičnim plaćanjem. Osim toga, oslanjanje na neeuropske platne sheme smanjuje konkurenciju i uzrokuje visoke cijene platnih usluga za trgovce i potrošače te povećava ranjivost platnog sustava europodručja.

Digitalni euro zamišljen je kao novac koji je po svojim bitnim obilježjima identičan gotovini – zakonsko je sredstvo plaćanja, univerzalno prihvatljiv novac koji izdaje središnja banka i čuva njegovu stabilnu vrijednost te služi kao etalon vrijednosti i privatno izdanog depozitnog novca. Fizičkim osobama omogućava međusobna plaćanja i plaćanja u trgovini, a za razliku od fizičke gotovine, služi kao sredstvo plaćanja i u online kupnjama. Njegova pojava ne znači ukidanje postojećeg gotovog novca, kovanica i novčanica, nego njihovu nadopunu. Kao što je i kod gotovine središnja banka odgovorna za logistički proces njezine distribucije, tako će i kod digitalnog eura uspostaviti i održavati cjelokupnu infrastrukturu za bezgotovinska plaćanja. Ovo je osobito važno jer u europodručju ne postoji jedinstveno europsko rješenje za digitalno plaćanje eurom na prodajnim mjestima. Zbog fragmentacije i ovisnosti o neeuropskim platnim shemama Europska središnja banka (ESB) je motiviranija od drugih središnjih banaka da što prije dovede centralnobankarski digitalni novac do faze pune primjene.

Za uspjeh digitalnog eura neophodna je podrška i povjerenje javnosti pa ESB od pokretanja projekta o njemu informira građane, razgovara s dionicima i sustavno prati njihova očekivanja. Konstruktivne prijedloge u pogledu obilježja, funkcionalnosti i troškova uvođenja nastoji ugraditi u dizajn digitalnog eura. Dio kritika, međutim, proizlazi iz predrasuda, pojedinačnih interesa ili neopravdanih otpora. One mogu umanjiti podršku te je u općem interesu da se na njih argumentirano odgovori.

Izuzetno su angažirani kritičari koji su prigrlili stajalište da digitalni euro, za razliku od gotovine, neće osiguravati anonimnost prilikom plaćanja. Ovaj tip kritike zanemaruje da gotovina neće nestati uvođenjem digitalnog eura. Za one koji imaju povjerenje isključivo u kovanice i novčanice, one će i dalje biti tu, dodatno osnažene uredbom Europske unije koja će im jamčiti status zakonskog sredstva plaćanja. Štoviše, zahvaljujući funkcioniranju u izvanmrežnom načinu rada, digitalni će euro biti prihvatljiv i onima s izraženom preferencijom prema anonimnosti. Informaciju o identitetu osoba u transakciji provedenoj offline, kao i kod gotovinskog plaćanja, imat će samo osoba koja plaća i onaj tko prima plaćanje. Konačno, prilikom dizajniranja digitalnog eura ESB je postavio najviše zahtjeve u pogledu privatnosti, pa će se i online transakcije provoditi uz viši standard zaštite privatnosti od onog u dostupnim platnim rješenjima. Eurosustav neće moći povezati pojedinu transakciju s konkretnom osobom koja ju je provela.

U javnosti se raspravlja i o pitanju je li doista Europska središnja banka kao javna institucija trebala ulagati u europsku platnu infrastrukturu i nije li to trebala prepustiti privatnoj inicijativi. Kako ni četvrt stoljeća od uvođenja eura privatni sektor nije ponudio europsko platno rješenje, tržište je u ovom segmentu očito bilo neefikasno, što je indicija za intervenciju javnog sektora. Dodatno, za prekogranična plaćanja eurom dostupne su samo neeuropske platne sheme koje mogu prerasti u sredstvo političkog pritiska, što univerzalno prihvatljivom europskom rješenju za digitalno plaćanje daje značaj javnog dobra. Ako se, međutim, pojavi privatna sveeuropska shema za digitalna plaćanja, ona će moći koegzistirati i razvijati se usporedo s digitalnim eurom.

Raspravlja se i o riziku da digitalni euro naruši stabilnost financijskog sustava zbog odljeva dijela depozita iz bankovnog sustava. Osobito je važno da digitalni euro ne poremeti stabilnost banaka kako bi one neometano kreditirale građane i gospodarstvo. Stoga su u njegov dizajn ugrađeni osigurači koji će spriječiti da digitalni euro isprazni račune u bankama i ugrozi njihovu likvidnost – na sredstva na računima digitalnog eura neće se plaćati kamate, bit će dostupan samo fizičkim osobama, a iznos digitalnog eura po osobi bit će ograničen. Građani će digitalnim eurom moći plaćati i iznose koji prelaze to ograničenje, no iznos iznad ograničenja neće biti moguće unaprijed prenijeti na račun digitalnog eura. U obrnutom slučaju, ako se na njihov račun digitalnog eura uplati iznos veći od definiranog ograničenja, iznos iznad ograničenja automatski će se preliti na račun u poslovnoj banci. Sva ta obilježja poručuju da je digitalni euro namijenjen upotrebi za svakodnevna plaćanja, a ne gomilanju i pohrani vrijednosti.

I samo ograničenje iznosa digitalnog eura po osobi izazvalo je prigovore, jer je početni prijedlog iznosa došao od Europske središnje banke, bez konzultacije s izabranim političarima. Na nedavnom sastanku predsjednice ESB-a i ministara financija Europske unije i taj je prigovor uvažen. Dogovoreno je da će se visina ograničenja određivati u dvokoraku tehničkog i političkog tijela – Europske središnje banke i Vijeća Europske unije. ESB će predlagati visinu ograničenja na temelju svojih analiza, polazeći od zahtjeva da taj iznos odgovara potrebama građana, ne dovodeći u pitanje stabilnost financijskog sustava. Vijeće EU-a taj će prijedlog prihvaćati ili korigirati ako tako odluče članice Unije kvalificiranom većinom glasova.

Glavna primjedba banaka odnosi se na troškove koje će one imati zbog svoje uloge u uvođenju i distribuciji digitalnog eura. Do sada objavljene studije različito ocjenjuju visinu tih troškova, no sve upućuju na to da će oni biti znatni. Uvođenje digitalnog eura neosporno stvara troškove i za banke. No izgradnja njegove platne infrastrukture kao najznačajniji dio ulaganja financirat će se iz emisijskog prihoda eurosustava i neće predstavljati trošak za banke. Za plaćanja koja njihovi klijenti obave korištenjem te infrastrukture banke neće imati troškove, za razliku od postojećih kartičnih platnih shema u kojima se naplaćuju naknade i od banaka kao izdavatelja kartica. Osim toga, ne treba zanemariti da će banke moći razvijati nove proizvode na podlozi infrastrukture digitalnog eura i na taj način ostvarivati dodatne prihode.

Projektom digitalnog eura upotpunjava se i ojačava monetarni sustav europodručja. Opsežne pripreme za uvođenje traju već pet godina, a važna prijelomna točka projekta bit će rasprava u Europskom parlamentu o pravnom okviru za digitalni euro. Rastuća svijest o njegovu strateškom značaju za Europsku uniju te ozbiljnost razrade svih segmenata projekta uz uvažavanje stajališta dionika i građana učvršćuju uvjerenje da će europski zakonodavci u narednim mjesecima dati podršku digitalnom euru. U tom slučaju, prve transakcije digitalnim eurom možemo očekivati već krajem ovog desetljeća.