Guverner Boris Vujčić razgovarao je s novinarom Vanjom Figenwaldom za časopis Lider. Intervju je objavljen 16. lipnja u digitalnom, a 17. lipnja u tiskanom izdanju.

Godišnji Liderov Susret guvernera i bankara regije u Rovinju bio je dobar povod za razgovor sa šefom hrvatske monetarne vlasti Borisom Vujčićem jer je pandemija ionako solidnu zalihu tema u ovom području dodatno obogatila. S guvernerom smo razgovarali o aktualnim temama, poput hrvatskog pristupanja eurozoni i inflacije, ali i nekim starim zamjerkama, prije svega onoj da Hrvatska narodna banka ne sudjeluje dovoljno u oblikovanju povoljne gospodarske slike. To je zbog drastičnog povećanja uloge središnjih banaka u posljednje vrijeme počelo snažnije dolaziti do izražaja, no guverner je ostao čvrst u obrani tradicionalnog poimanja uloge središnje banke.

Kako teku pripreme za euro i koliko je situacija s pandemijom utjecala na plan pristupanja eurozoni?

- Nastojali smo da pandemija uopće ne utječe na plan, pri čemu je ključno bilo prošle godine ući u tečajni mehanizam II, što smo uspjeli usprkos skepsi nekih koji su mislili da će to biti odgođeno. U srpnju smo ušli u taj mehanizam, iako smo zadnje pripreme odradili tijekom najtvrđeg lockdowna kod nas. Sada je pred nama ispunjavanje obveza u tri komponente. Prva se odnosi na kriterije konvergencije, odnosno zadovoljavanje makroekonomskih uvjeta, druga su zadaće koje smo dužni odraditi nakon ulaska u tečajni mehanizam, što obuhvaća četiri područja i trebalo bi biti završeno do ožujka sljedeće godine, a treća obveza su tehničke pripreme za uvođenje eura kojima se pristupilo osnivanjem šest koordinacijskih odbora zaduženih za pripremu akcijskih planova. Ti planovi su više-manje gotovi i očekujem njihovo prihvaćanje prije ljeta, što će nam omogućiti da u idućih godinu i pol provedemo aktivnosti poput uvođenja gotovog novca, prilagodbe financijskog i pravnog sustava, zaštite potrošača i komunikacija.

Osim tehničkih, javnosti su zanimljivi i detalji koji se odnose na određene prilagodbe zakonskog okvira i reforme, primjerice izmjene u načinu upravljanja javnim poduzećima. Koji su tu ključni zadaci?

- To podrazumijeva način upravljanja u javnim poduzećima tragom smjernica OECD-a, ali postoje i druge nužne promjene koje se tiču samog uvođenja eura, što će biti regulirano posebnim zakonom. Uz to, možda je najvažniji element promjena pravila u pogledu insolventnosti poduzeća, kao i usklađivanje s pravilima u području sprječavanja pranja novca i financiranja terorizma, no to su stvari kojima smo se bavili i prije ulaska u tečajni mehanizam. Dobro je, dakle, da uvođenje eura sa sobom povlači provođenje ionako potrebnih reformi.

Kada očekujete da bismo mogli plaćati u eurima i kako o tome razmišljaju u Bruxellesu?

- O tome se upravo vode razgovori. Teoretski, prvi je mogući datum 1. siječnja 2023. i nadam se da ćemo uskoro moći zajedno s kolegama u Europi izaći s nekim konkretnim datumom kako bi poduzeća i državna uprava mogli prilagoditi pripreme za uvođenje eura. Mi se u svakom slučaju već pripremamo za taj datum jer su tehničke pripreme zahtjevne i prostora za odgodu nemamo.

Hrvatska je prije pandemije imala uredne javne financije, no prošla godina velik je dio tog truda izbrisala. Mislite li da će skok javnog duga i deficita biti problem ili će se pri ocjenjivanju hrvatske spremnosti više u obzir uzimati trend nego sami brojevi?

- Javni dug neće biti problem zato što kriterij u tom području nalaže da se javni dug smanjuje za jednu dvadesetinu razlike između 60 posto BDP-a i aktualne razine, što će Hrvatska prema svim projekcijama ostvariti i ove godine i idućih. Važan je stoga trend. Deficit će ove godine biti malo iznad tri posto BDP-a, međutim, Komisija je odlučila da zbog pandemije ne pokreće prošle i ove godine procedure prekomjernog deficita za članice, što znači da Hrvatska neće biti u proceduri prekomjernog deficita. Prema našem mišljenju, taj kriterij se ne primjenjuje, a trend će isto biti pozitivan idućih godina zajedno, nadam se, s prolaskom pandemije.

Možemo sumirati da će trend biti važniji?

- Podaci će biti važni, ali u ovom slučaju, pogotovo kad je riječ o deficitu, i trend. Ovo je izvanredna situacija koja je dovela do jednokratnog povećanja deficita i duga, no važno je ono što se događalo prije toga i što će se događati poslije toga. Tri godine prije pandemije imali smo proračunski višak, a očekujemo i da će sadašnji manjak ubrzo biti stavljen pod kontrolu.

Bilo je rasprava i o tečaju konverzije. Izvoznici pozdravljaju uvođenje eura, ali nisu oduševljeni dogovorenim tečajem.

- Normalno je da svatko ima svoj idealni tečaj. Recimo, izvoznicima odgovara viši, ali onima koji duguju u eurima niži. Ova je razina posljedica povijesnog kretanja tečaja kune u odnosu na euro u posljednjih više od 20 godina. Ona je redovita bila oko prosjeka od 7,53 kune za euro. Takav je tečaj istodobno bio u skladu s HNB-ovim i ESB-ovim ocjenama ravnotežnog tečaja.

Omogućeni raspon fluktuiranja od plus ili minus 15 posto vidite kao manevarski prostor koji će se iskoristiti ili ne?

- On je pravno tako definiran, no tečaj neće fluktuirati u tolikom rasponu, nego onoliko koliko je fluktuirao i prije ulaska u tečajni mehanizam. Sada samo imamo taj središnji paritet koji prije nismo imali. Velike fluktuacije ni prije nismo dopuštali, ali sada znamo točno gdje smo i treba imati na umu da su sve članice osim jedne ušle u eurozonu prema tečaju utvrđenom na početku procesa.

Koja nije i zašto?

- Slovačka nije zato što je dvaput aprecirala tečaj u skladu sa zahtjevom Europske središnje banke.

Bi li nešto bilo drukčije daje Hrvatska bila članica eurozone tijekom pandemije?

- Bilo bi mnogo lakše jer ne bismo imali problema s tečajem koji je bio pod snažnim pritiskom, što je ponukalo HNB da bankama plasira 2,7 milijardi eura u proljeće prošle godine, odnosno gotovo šest posto BDP-a. Osim toga, imali bismo znatno veću fleksibilnost u programu otkupa državnih obveznica, što smo radili, ali je bilo mnogo teže zato što nismo u eurozoni. Naime, u situaciji kada imate tako jak pritisak na domaću valutu HNB mora prodajom eura povlačiti kune, dok istodobno otkupom obveznica u svrhu stabilizacije javnog duga upumpava kune u sustav. Članstvo u eurozoni eliminira valutni problem i olakšava stvaranje likvidnosti drugim instrumentima. Valutni rizik je inače u Hrvatskoj golem zbog visoke štednje i kreditne izloženosti euru, zato moramo održavati stabilan tečaj jer bi s prevelikom deprecijacijom kune drastično narastao dug. Deprecijacija kune od deset posto znači povećanje duga u Hrvatskoj od 50 milijardi kuna i to je zaista velik problem koji je teško spriječiti u krizi kakvu smo imali. Uspjeli smo to napraviti, no bilo bi znatno lakše da smo bili dio eurozone.

Prognoze inflacije?

- Ako gledamo projekcije središnjih banaka, posebice ESB-a kao nama referentne točke, inflacija je prolazna. Stope koje smo imali u proljeće ove godine uspoređuju se s istim razdobljem prošle godine kada je bio potpuni lockdown i kad je zabilježen velik pad cijena. Štoviše, neke se cijene nije ni moglo adekvatno mjeriti zbog pandemije. Sada imamo snažan rast, najviše cijena energije i sirovina, ali ako se gledaju terminska tržišta, taj rast ne bi trebao biti trajan, barem kada je u pitanju energija. Ako zaista bude riječ o jednokratnom efektu, ne trebamo se brinuti zbog inflacije. Projekcija za Hrvatsku je 1,7 posto inflacije u ovoj godini, pri čemu temeljna inflacija, ona koja isključuje hranu i energiju, raste s jedan posto prošle godine na 1,3. Ipak, treba biti oprezan zato što inflaciju nije lako prognozirati i ESB je kontinuirano loše predviđao njezino kretanje dosad, doduše u obrnutom smjeru, precjenjivao ju je. Formiranje inflacije je podložno inflacijskim očekivanjima, dakle djelomično je riječ i o psihološkoj kategoriji pa treba biti oprezan i pomno pratiti podatke. Ono što smo dosad vidjeli nije iznenađenje, a hoće li se to preliti u očekivanja, pa onda i brži rast inflacije, tek ćemo vidjeti u idućim mjesecima.

Prošla iskustva različitih nacija dosta utječu na to. Nijemci i mi smo, primjerice, osjetljivi na tu temu jer su podivljale inflacije još u sjećanju. Postoji li danas mogućnost galopirajuće ili hiperinflacije?

- Ne, takve inflacije iz prošlog stoljeća ne treba se bojati, ali bi stopa inflacije mogla biti visoka. Imali smo razdoblje 70-ih i 80-ih godina kada je stopa inflacije bila znatna i američka središnja banka morala je voditi restriktivnu politiku kako bi je obuzdala. Danas, zahvaljujući globaliziranijem svijetu, ona je osjetno niža nego prije. Kada bi u Jugoslaviji, recimo, Borovo ili Šimecki povećali cijene cipela, to je odmah značilo općenito višu cijenu cipela, ali sada cipele dolaze iz cijelog svijeta i time pritišću cijenu prema dolje, što vrijedi za većinu proizvoda koji ulaze u potrošačku košaricu, osim nekih usluga koje nisu međunarodno razmjenjive, poput frizerskih usluga. No konkurencija u području robe je tolika da si nijedno poduzeće ne može dopustiti drastično povećanje cijene jer bi izgubilo tržišni udio. Drugi veliki doprinos kontinuirano niskoj inflaciji dolazio je od rasta produktivnosti na tržištima u razvoju, ali taj hiperciklus ne može trajati zauvijek i bazen jeftine radne snage polako se iscrpljuje. Dakle, kao što je globalizacija pozitivno utjecala na smanjenje inflacije, tako bi mogla i negativno, ako ondje počnu rasti cijene, ali hiperinflacije neće biti.

Rasprava o računanju inflacije počela je i prije pandemije, ali je s njezinim izbijanjem dobila dodatni zamah. Treba li i kako mijenjati izračun inflacije?

- To je svakako problem. Tijekom pandemije obrazac potrošnje znatno se promijenio, a košarica po kojoj se inflacija mjeri kreira se prema potrošnji kućanstava uz određeni vremenski pomak. Ljudi nisu trošili na restorane, hotele i prijevoz, nego na prehranu i farmaceutske proizvode. Izračun inflacije tako uvijek kasni za stvarnom potrošnjom i odražava njezinu strukturu u proteklom razdoblju. U normalnim vremenima to nije problem, ali tijekom pandemije nagla promjena strukture potrošnje uzrokovala je određeno podcjenjivanje inflacije. Nakon što je počeo oporavak i postupna uspostava starih obrazaca potrošnje, vjerojatno će doći do blagog precjenjivanja inflacije, što je vjerojatno jedan od razloga zbog kojih trenutačno vidimo povišenu inflaciju.

Vidite li moguće probleme s likvidnošću nakon potpunog ukidanja fiskalnih mjera i povratka poduzetnika na normalno poslovanje?

- To nije problem likvidnosti kako je definira monetarna politika, kroz količinu novca u optjecaju i razinu kamatne stope. To što je netko nesolventan nije pitanje likvidnosti, nego poslovanja pojedinog poduzeća.

Ali ako nesposobnost servisiranja obveza postane sustavni problem, onda to tangira i monetarnu politiku.

- Istina, no do kraja ožujka moratoriji su pali na samo 5,9 posto kredita i vrlo je mali broj poduzeća, od onih koja su izašla iz moratorija, tražio daljnje mjere, što je bolja situacija od očekivane.

HNB se često kritizira zbog navodno premalo angažiranosti. Radikalniji primjer je Mađarska čija središnja banka vrlo aktivno sudjeluje u oblikovanju gospodarstva, a HNB samo održava stabilnost sustava i tečaja. Kako na to odgovarate?

- Održavanje stabilnosti financijskog sustava i cijena i jest uloga središnje banke, pa bi na kritiku trebale naići upravo one aktivnosti središnje banke koje prelaze okvire te uloge.

Aktivniji otkup državnih obveznica jedna je mogućnost.

- Mađarska središnja banka kupila je manje državnih obveznica od HNB-a.

Tu je i sudjelovanje na tržištu korporativnih obveznica.

- Središnja banka Mađarske uistinu je s programom otkupa počela prije pandemije pod egidom razvoja tržišta kapitala. Međutim, dobre namjere katkad ne dovode do istih takvih ishoda pa su se poduzetnici u Hrvatskoj od izbijanja pandemije financirali jeftinije od svojih kolega iz Mađarske. Također, otvoreno je pitanje bi li uopće središnje banke to trebale raditi, kao i pitanje mjera i uvjeta pod kojima bi provodili program ako u njega krenu.

Opet, to rade FED i ESB, ali i Mađarska središnja banka.

- FED je kupovao obveznice u jednom dijelu svog programa, ali te su kupnje bile vrlo malog iznosa i FED je već najavio prodaju cjelokupnog iznosa kupljenih obveznica do kraja godine. Kupnja obveznica je problematična jer se njome diskrecijski preferira dio poduzeća, odnosno, figurativno rečeno, središnja banka bira pobjednike. Također, time se preuzima kreditni rizik koji snose porezni obveznici, odnosno središnja banka donosi odluke koje imaju fiskalni karakter. Primjerice, kako bi izgledalo da je HNB svojedobno kupovao obveznice Agrokora? A bilo je među stručnjacima onih koji su zagovarali takve ideje. Napokon, postoje i operativne teškoće u provedbi programa. Čak i mađarska središnja banka traži određeni minimalni kreditni rejting za sudjelovanje u programu. Kod nas bi takve kriterije vjerojatno zadovoljila samo tri izdavatelja obveznica pa takav program ne bi bio velikog dosega. Ostaje ESB koji provodi znatan program otkupa korporativnih obveznica, ali valja imati na umu da je njima otkup državnih obveznica svojevrsno usko grlo za jačanje programa kvantitativnog popuštanja zbog primjene kapitalnog ključa, odnosno kupnje državnih obveznica svake pojedine zemlje proporcionalno njezinu udjelu u kapitalu ESB-a i ograničenja povezanih sa zabranom monetarnog financiranja.