Nefinancijski računi opće države

Nefinancijski računi opće države

Objavljeno: 1.2.2015. Ažurirano: 31.8.2017.

U tablicama su prikazani prihodi, rashodi i neto uzajmljivanje (+) / pozajmljivanje (–) opće države te ekonomski ciklus od proizvodnje i generiranja dohotka do korištenja raspoloživog dohotka za finalnu potrošnju, u skladu s Europskim sustavom nacionalnih i regionalnih računa 2010 (ESA 2010). Neto uzajmljivanje (+) / pozajmljivanje (–), izraženo kao udio u bruto domaćem proizvodu, jedan je od četiri maastrichtska kriterija konvergencije.

Metodologija - prihodi i rashodi središnje države

Metodologija

Objavljeno: 18.1.2016. Ažurirano: 31.8.2017.

Tablica I1 Nefinancijski računi opće države

Tablica I1 prikazuje ukupne prihode i rashode i njihove najznačajnije komponente te neto uzajmljivanje (+) / pozajmljivanje (–) po podsektorima kao i na razini cijelog sektora opće države.

Neto uzajmljivanje (+) / pozajmljivanje (–) definirano je kao razlika ukupnih prihoda i rashoda, a ono u omjeru s bruto domaćim proizvodom (BDP) u tekućim cijenama predstavlja statistički pokazatelj čiji iznos određuje zadovoljava li država članica EU-a jedan od četiri maastrichtska kriterija konvergencije (kriterij najvećega dopuštenog proračunskog manjka opće države). 

Izvor podataka za tablicu nefinancijskih računa opće države jest Državni zavod za statistiku (DZS). Metodološka osnova za izradu podataka jest Europski sustav nacionalnih i regionalnih računa (ESA 2010) te Priručnik o državnom manjku i dugu (MGDD).

Obuhvat institucionalnog sektora opće države definiran je Odlukom o statističkoj klasifikaciji institucionalnih sektora (NN, br. 1/2015.) koju službeno donosi i objavljuje DZS, a koja se temelji na metodologiji ESA 2010, prema kojoj se opća država dijeli na: središnju državu, fondove socijalne sigurnosti i lokalnu državu.

Kao jedno od osnovnih metodoloških načela ESA 2010 definira obračunski princip kod bilježenja prihoda i rashoda, s tim da se kod određenih poreznih prihoda primjenjuje metoda vremenske prilagodbe novčanih transakcija, dok su ostali porezni prihodi na čistom gotovinskom načelu. Nadalje, ova statistika primjenjuje metodološke prilagodbe definirane odredbama prema ESA 2010 i MGDD-u, među kojima su za sektor opće države najvažnije tretman i bilježenje investicija, javno-privatnih partnerstva i koncesija, kapitalnih transfera u slučajevima statističkog preuzimanja duga, plaćanja po jamstvima te kapitalnih injekcija kao nefinancijskih transakcija. Također, ova metodologija uključuje i posebne smjernice kod bilježenja prihoda od izdavanja prava na emisiju stakleničkih plinova, troškova nabavke vojne opreme, prihoda od izdavanja UMTS licencija te kod provođenja korekcije prihoda na temelju testa superdividende kao i kod korekcija vezanih uz transakcije s fondovima EU-a.

Detaljniji opis metodologije za izradu Izvješća o prekomjernom proračunskom manjku i razini duga opće države, a time i za izradu statistike nefinancijskih računa opće države, objavljen je na internetskoj stranici DZS-a u dokumentu "EDP Inventory".

Tromjesečni nefinancijski računi iskazuju se samo na razini cijelog sektora opće države, ne i za njegove podsektore.

Suma transakcija u prihodima i rashodima iz tromjesečnih nefinancijskih računa jednaka je ukupnim prihodima i rashodima u godišnjim nefinancijskim računima. Prva tri tromjesečja uvijek prikazuju najbolju procjenu transakcija na temelju dostupnih tromjesečnih izvora podataka i metoda procjene.
 

Tablica I2 Glavni makro-agregati opće države u skupu računa ESA 2010

Izvor podataka za izradu Tablice I2 jest Državni zavod za statistiku (DZS), a metodološka osnova za izradu makro-agregata pokazatelja u Tablici I2 ista je kao i za pokazatelje u Tablici I1.

Tablica I2 prikazuje godišnje sekvencijalne račune sektora opće države prema ESA 2010 koji opisuju ekonomski ciklus od proizvodnje i generiranja dohotka preko njegove distribucije i redistribucije do korištenja raspoloživog dohotka za finalnu potrošnju. Razlika između raspoloživog dohotka i finalne potrošnje daje vrijednost neto štednje koja se dalje može koristiti za akumulaciju nefinancijske ili financijske imovine.

Nefinancijski računi sektora sastoje se od tekućih računa i kapitalnog računa kao računa akumulacije. Tekući računi uključuju račun proizvodnje, račun generiranja dohotka, račun primarne alokacije dohotka, račun sekundarne raspodjele dohotka i račun uporabe raspoloživog dohotka. Tekući računi prikazuju izvore, tj. transakcije koje dovode do povećanja ekonomske vrijednosti i uporabe odnosno transakcije koje dovode do smanjenja ekonomske vrijednosti. Kapitalni račun prikazuje promjene u nefinancijskoj imovini te obvezama i neto vrijednosti sektora. Agregati koji zatvaraju pojedini račun nazivaju se stavkama poravnanja te mogu biti prikazani po bruto ili neto vrijednosti. Bruto vrijednost jest vrijednost prije korekcije za potrošnju fiksnoga kapitala.

Račun proizvodnje prikazuje ukupnu vrijednost proizvedenih dobara i usluga u referentnom razdoblju. Ukupna proizvodnja za sektor države kao netržišnog proizvođača definira se preko troškova proizvodnje, tj. jednaka je sumi međufazne potrošnje, potrošnje fiksnoga kapitala, naknadama zaposlenicima te porezima umanjenima za subvencije na proizvodnju. Razlika između proizvodnje i međufazne potrošnje daje bruto dodanu vrijednost sektora opće države, a suma bruto dodane vrijednosti po svim sektorima u ekonomiji daje vrijednost bruto domaćeg proizvoda prema tzv. proizvodnoj metodi obračuna.

Račun generiranja dohotka ustvari je prvi račun primarne alokacije dohotka u kojem se dodana vrijednost generirana iz proizvodnje raspoređuje faktorima proizvodnje preko naknada zaposlenicima te državi preko poreza i subvencija na proizvodnju te se dolazi do neto poslovnog viška koji je prema ESA-i za netržišnog proizvođača jednak nuli. Sljedeći račun prikazuje primarnu alokaciju vlasničkog dohotka, tj. kamata, dividenda i rente vlasnicima financijske i nefinancijske neproizvedene imovine te poreze koje država prima na proizvodnju i uvoz te neto subvencije kao plaćene tekuće transfere na proizvodnju i proizvode. U računu sekundarne raspodjele dohotka prikazuju se prihodi i rashodi od poreza na dohodak i bogatstvo te ostalih tekućih transfera. U istom računu na strani izvora prikazuju se neto socijalni doprinosi, a na strani uporaba socijalni transferi u gotovini i naravi. Oba navedena računa prikazuju efekte u jednoj od osnovnih funkcija države, a to je redistribucija dohotka. Stavka poravnanja sekundarne raspodjele dohotka jest raspoloživi dohodak koji umanjen za finalnu potrošnju (finalnu potrošnju u sustavu ESA 2010 imaju samo sektor opće države, kućanstava i neprofitnih ustanova koje služe kućanstvima) države u idućem računu (računu uporabe raspoloživog dohotka) daje štednju sektora opće države. Kapitalni račun, kao posljednji u nizu nefinancijskih računa, bilježi stjecanja i otpuštanja nefinancijske imovine te kapitalne transfere. Stavka poravnanja kapitalnog računa jest neto uzajmljivanje/pozajmljivanje (glavna mjera za višak/manjak po ESA-i) u kojem pozicija neto uzajmljivanja odgovara iznosu kojim sektor može financirati ostale sektore, odnosno u kojem neto pozajmljivanje odgovara iznosu koji sektor mora pozajmiti od drugih sektora. Ovaj agregat čini osnovnu mjeru viška/manjka države po ESA 2010 i identičan je onome u Tablici I1.