Boris Vujčić, guverner Hrvatske narodne banke, ima rijetko intenzivan radni ritam. Dok je bio zamjenik guvernera Željka Rohatinskog pokrivao je područje internacionalnih obveza, no i danas, kao guverner, ne zanemaruje međunarodne poslove. U sredini koja je izrazito okupirana svojim provincijalnim odnosima Vujčić je naglašeno svjestan koliko su Hrvatska i njezin financijski sustav uklopljeni u okruženje.

Ovaj intervju, prvi ovako opsežan u njegovu mandatu, dogovoren je davno prije i tempiran za mjesečnik Banku kojom ispraćamo staru i dočekujemo novu godinu. Upravo kad smo ga trebali napraviti, dogodio se pad kreditnog rejtinga i poremetio Vujčićeve obveze. Zato je na pitanja odgovorio dok je boravio u Frankfurtu, na susretu s europskim centralnim bankarima i guvernerom Europske središnje banke Marijem Draghijem. No, Vujčićeve izvanredne komunikacijske karakteristike, jasno izražavanje, suverenost u području koje pokriva i odlučnost, barem sad u prvim danima, omogućile su da intervju sadržajno uopće ne izgubi zbog nepredviđenih okolnosti. Dugoročne strateške odrednice, koje će suoblikovati poslovno okruženje, izražene su vrlo jasno i dobar su putokaz svima u financijama kako će se ponašati Hrvatska narodna banka u sljedećem razdoblju.

–

Nedavno ste, u govoru na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, zaključili da je dosadašnji model rasta, koji se temeljio na priljevu dužničkog kapitala, slomljen te da se Hrvatska nalazi na sudbonosnom raskrižju. Premda je govor u javnosti primljen vrlo dobro, jer je sadržavao implicitnu kritiku Vlade i njezine ekonomske politike, bilo je i primjedbi da niste rekli ništa novo, da niste iznijeli nikakav prijedlog. Možete li to komentirati?

Iako je govor vrlo dobro primljen, bojim se da su u javnoj interpretaciji izgubljene glavne poruke. Jedino je dio govora koji se referira na Vladinu politike naišao na odjek i to pomiješan s nečime što se odnosi na druge.

Malo se tko dotaknuo prvog dijela, koji se odnosi na one koji nude ideje čiji je rok trajanja davno istekao. Da je i taj dio govora, koji mediji nisu gotovo ni primijetili, itekako aktualan, svjedočili smo upravo prošlih dana, nakon smanjenja kreditnog rejtinga države, kada se te propale ideje prošlosti ponovno agresivno guraju kao rješenje za hrvatske gospodarske probleme, odnosno kao supstitut neophodnoj fiskalnoj konsolidaciji i strukturnim reformama.

Taj govor, koji se nalazi na internetskoj stranici HNB-a još od 26. listopada 2012. (www.hnb.hr/govori-intervjui/govori/, op.a.) odgovor je onima koji su mjesec i pol kasnije, nakon pada rejtinga, počeli zazivati devalvaciju i inflaciju. Već tada sam htio upozoriti upravo na to kolika je opasnost guranja takvih ideja, koje mogu dodatno produbiti krizu i destabilizirati zemlju. Nazvao sam ih i raspravama koje pripadaju prošlosti, no na žalost, ponovno smo im svjedoci. Kao što je rekao jedan od bivših ekonomskih savjetnika američkog predsjednika, "loše ekonomske ideje su poput žohara, taman pomislite da ste ih se riješili, a oni ponovo počnu puzati van".

Drugi, medijski neatraktivan dio govora je onaj u kojem sam analizirao uzroke krize, predložio jedino moguće rješenje za relativno brz oporavak - privlačenje stranih izravnih ulaganja - argumentirao da je to moguće samo uz radikalne strukturne reforme, upozorio na opasnosti populizma i nuđenja jednostavnih i bezbolnih rješenja u sve težoj ekonomskoj situaciji i napokon, zbog ozbiljnosti situacije u kojoj se zemlja nalazi, pozvao na politički i općedruštveni konsenzus o glavnim ciljevima i načinu njihovog ostvarivanja. Barem među  najrelevantnijim društvenim i političkim snagama. Ne bude li on postojao, partikularni interesi i populistički porivi prijete blokadom procesa koji su dugoročno u interesu zemlje. Ne znam što je od toga za koga novo, ali je, siguran sam, i dalje aktualno.

U govoru ste iznijeli ideju strukturnih reformi. Što pod time podrazumijevate? Ako bi se strukturne reforme, kako ih vi shvaćate, provele, kako bi to utjecalo na gospodarsku aktivnost?

Strukturne reforme su ključ. Hrvatsko gospodarstvo nekonkurentno je ponajprije zbog vrlo nekonkurentnog, nepoticajnog poslovnog okružja, koje više koči, nego potiče poduzetničku aktivnost, odnosno investicije. To je problem koji nije nov, niti traži nova rješenja. Problem je u tome da se njime nitko do sada ozbiljno nije htio baviti. Što je djelomično posljedica nesposobnosti, a djelomice otpora interesnih skupina koje ne žele rješavanje nekih od tih problema. No zbog toga ne može patiti cijela zemlja.

Kada biste morali rangirati strukturne reforme, koje biste stavili na vrh liste?

One koje detektiraju godišnja ocjenjivanja poslovne klime i koja Hrvatsku stavljaju na vrlo loše mjesto u usporedbi s drugim zemljama. Uspoređivao sam neke glavne indikatore poslovne klime u Hrvatskoj sa zemljama središnje i istočne Europe. Te zemlje možemo ponajviše smatrati konkurentima za privlačenje ulaganja, geografski i razvojno. Isto tako, i one su tranzicijske zemlje, najčešće startale s lošije inicijalne pozicije od nas. Ono što se vidi iz te analize je da gotovo u svim aspektima zaostajemo za tim zemljama, a da postoji nekoliko područja na kojima je naša relativna nekonkurentnost vrlo visoka. To su efikasnost tržišta roba, gdje najlošije stojimo kad je riječ o troškovima poljoprivredne politike, pravilima o stranim izravnim ulaganjima, razmjeru i učinku poreza, tržišnoj dominaciji i antimonopolskoj politici. Zatim efikasnost tržišta rada, zaštita ulagača i pribavljanje građevinskih dozvola. Ni jedan od tih problema, siguran sam, ne zvuči kao iznenađenje.

To su samo neki od problema poslovne klime u Hrvatskoj. Svaki od njih, kao i mnoge druge, treba ocijeniti na stručan način, analizom utjecaja na poslovnu i investicijsku klimu, određivanjem mogućnosti otklanjanja problema te sukladno tome odrediti akcijski plan s prioritetima, zaduženima i rokovima njihovog rješavanja. U tom procesu inicijativu je važno prepustiti i onima s druge strane barikade, odnosno onima kojima te administrativne barijere otežavaju rad i investiranje. To je posao u koji mora biti uključen tim stručnjaka i svi ministri, odnosno ministarstva u Vladi, kao i državne agencije. On mora biti dio sustava, a ne ad hoc inicijativa. To je isto bila jedna od poruka koju sam htio poslati, da se o ekonomiji ne brine dvoje, troje ministara, nego svi.

Na temelju proračuna i drugih podataka, Hrvatska je narodna banka krajem godine izradila prognozu kretanja u gospodarstvu za 2013. A onda je objavljena odluka S&P-a o smanjenju kreditnog rejtinga države. Kakva su vaša očekivanja?

Naša su očekivanja da ulazimo u još jednu godinu de facto stagnacije BDP-a. Prognozirali smo blagi rast od 0,3 posto, ali, osobito uz smanjenje kreditnog rejtinga, pretežu negativni rizici, što bi moglo, ovisno o daljnjem razvoju događaja i mogućnostima financiranja, rezultirati nižom stopom rasta. Očekujemo daljnji pad zaposlenosti i posljedični rast nezaposlenosti za otprilike 1 postotni poen. Platna bilanca će, očekujemo, biti uravnotežena, dok bi proračunski deficit konsolidirane opće države mogao iznositi 4,8 posto, a javni dug se popeti na 57,5 posto. Prosječna stopa inflacije trebala bi se lagano smanjiti s 3,5 posto u 2012., na 3,2 posto u 2013. Dio učinka promjene administrativno reguliranih cijena u 2012. će nestati, ali će se pojaviti EU-efekt uklanjanja nulte stope PDV-a i povećanja trošarina na cigarete. Također, PDV na ugostiteljske usluge znatno se smanjuje te se povećava cijena  grijanja stana. Sveukupno, utjecaj promjena administrativnih cijena trebao bi biti nešto manji nego u 2012.

Utjecaj smanjenja rejtinga na sekundarnom tržištu cijene hrvatskog zaduživanja u prva dva dana trgovanja prošao je vrlo benigno, vrlo malo povećavajući spread. Da Hrvatska danas izdaje obveznicu na dolarskom tržištu, ostvarila bi povijesno najniži prinos. To je posljedica vrlo povoljnih tržišnih okolnosti, velike ponude sredstava i relativno benignog okruženja u kojem se smirila nervoza oko europskog rizika. Koliko će to potrajati teško je reći jer, kao i obično, ovisi o mnogim faktorima.

Smanjenje rejtinga, međutim, treba shvatiti kao ozbiljno upozorenje da je fiskalna konsolidacija prestala i da se strukturne reforme ne provode dovoljno brzo. Idealno bi, u tim uvjetima, bilo pred investitore izaći s rebalansom proračuna i realiziranjem barem još nekih od važnijih strukturnih reformi. Pogotovo stoga što pravi izazov re/financiranja dolazi u 2014.

Kad ste preuzeli dužnost guvernera, u javnosti je prevladalo uvjerenje da ćete nastaviti s istom monetarnom politikom kao i vaš prethodnik Rohatinski. Slično je bilo kad je Marko Škreb preuzeo dužnost od Pere Jurkovića. Ipak, glavne aktivnosti HNB-a u ta dva mandata drastično su se razlikovale. Je li uopće moguće voditi istu monetarnu politiku kao i u prethodnom razdoblju? Gdje vidite da bi bile glavne razlike, s obzirom na moguće promjene okolnosti?

Postoji nešto što je već prihvaćeno kao temelj zdrave monetarne politike koja omogućava stabilne uvjete poslovanja - stabilnost cijena i stabilnost financijskog sustava, a u Hrvatskoj kao posredan cilj, za ostvarivanje prethodna dva, i stabilnost tečaja. Zašto tečaj? Ponajprije zbog izuzetno visoke razine eurizacije hrvatske ekonomije koja vuče korijene još iz bivše Jugoslavije. Zbog toga, nestabilnost tečaja uzrokuje i nestabilnost financijskog sustava, a u maloj, otvorenoj ekonomiji i nestabilnost cijena. U tom smislu postoji i politika kontinuiteta monetarne politike. Osobno, volim naglasak stavljati i na zaštitu potrošača, područje na kojem smo već napravili nekoliko pomaka, a bit će ih još.

Sve ostalo podložno je okolnostima, kao što kažete, i u tom se smislu onda i razlikuju politike različitih guvernera. Izazovi monetarne politike danas, nakon četiri godine recesije i pada kreditnog rejtinga, drukčiji su nego, recimo, tijekom provođenja stabilizacijskog programa 1993., ili bankovne krize 1999., ili tijekom kreditne ekspanzije 2000-ih. Na primjer, u odnosu na prethodno razdoblje kreditnog buma i rasta na temelju zaduživanja, kada je trebalo kočiti kreditni rast, sada ga treba poticati, što zahtijeva potpuno drukčiju monetarnu politiku. No, svaka od njih je, opet, ograničena potrebom održavanja stabilnosti cijena i financijskog sustava.

Hrvatska je narodna banka nekoliko puta pokušavala dati poticaje realnom sektoru, no to nije dalo rezultata. Zašto?

Obično se kaže da je monetarna politika poput užeta - lakše ju je zatezati, nego gurati, što dokazuje i ova kriza. Ne samo u Hrvatskoj, nego i drugdje u Europi. Dodavanje likvidnosti neće biti pretjerano učinkovito ako ne postoji dovoljna potražnja, ili ako je prisutna visoka averzija prema riziku zbog rasta dospjelih nenaplaćenih potraživanja i slabih kratkoročnih izgleda za rast, što je obično slučaj tijekom recesija. U tim slučajevima monetarna politika nastoji biti ekspanzivna da bi pomogla oporavku, u mjeri u kojoj to ne ugrožava njezine temeljne ciljeve. Ona je, međutim, to manje učinkovita što je zaduženost veća i što su strukturni problemi veći. I obratno, što je zaduženost privatnog i javnog sektora manja i što je strukturno ekonomija efikasnija, to je učinkovitost monetarne politike veća.

Razlozi su jednostavni. Što je zaduženost veća, veća je potreba za razduživanjem, odnosno manja mogućnost povećanja duga, što slabi potražnju za kreditima, a time i učinak ekspanzivne monetarne politike. Što su strukturne rigidnosti veće, to će više sputavati  efikasnu alokaciju resursa, poduzetničku aktivnost i investicije te time povećavati fiskalne troškove i smanjivati proizvodnost i potencijalnu stopu rasta, a time i kreditnu potrošnju. Na taj način, opet će smanjivati učinak ekspanzivne monetarne politike.

Najgora je, naravno, kombinacija visoke zaduženosti i visokih strukturnih rigidnosti. Zbog toga i nastojim inzistirati na što bržem i radikalnijem rješavanju strukturnih problema. Bez toga, uz ovakvu zaduženost, monetarna politika, na žalost, ne može puno pomoći. Mi već godinama zapravo kupujemo vrijeme za reforme koje nikako da se dogode.

Na gospodarska kretanja u Hrvatskoj značajno će utjecati kretanja u okruženju, kao i pristupanje EU sredinom godine. Kako HNB kalkulira te činjenice? Na žalost, kretanja u okruženju ne mogu nam previše pomoći. Zemlje glavni vanjskotrgovinski partneri u 2013. očekuju samo 1 posto rasta. Od četiri glavne zemlje, kakav-takav rast od blizu 1 posto očekuju Njemačka i Austrija, dok su Italija i Slovenija i dalje u recesiji. Tek 2014. mogli bismo očekivati malo jače buđenje našeg europskog okruženja.

Što se pristupanja EU tiče, ono će sigurno imati utjecaj na nas, ali kakav, ponajprije ovisi o nama samima. Izdvojio bih tri aspekta ulaska u EU, iako ih ima mnogo. Najvažniji, prema mom mišljenju, je da ulazak zemlju čini atraktivnijom za strana izravna ulaganja. Većina zemalja je to dobro iskoristila i pokazuje se da je to bio glavni pozitivni učinak na rast tih zemalja nakon ulaska u EU. Razlika, u odnosu na Hrvatsku, je u tome da su one ulazile u boljim vremenima, kad su strana izravna ulaganja bila veća i u tome da neka od njih, kad se lociraju negdje u regiji, ne idu u druge zemlje. Da bi Hrvatska iskoristila priliku ulaska u EU za privlačenje investicija mora, međutim, bitno poboljšati investicijsku i poslovnu klimu, o čemu smo već govorili.

Drugo, ulaskom u EU otvara se mogućnost povlačenja velike količine sredstava iz EUa iz poljoprivrednih i kohezijskih/strukturnih fondova. Zbog toga bi drugi prioritet trebao biti povećavanje apsorpcijskih kapaciteta, kako se ne bi dogodilo da postanemo neto kontributor, umjesto korisnik tih fondova, što se nekima dogodilo. Za razliku od izravnih ulaganja, tu bismo trebali imati prednost zbog kasnijeg ulaženja, jer imamo priliku učiti na iskustvima drugih. No iskorištavanje pretpristupnih fondova, u tom pogledu, nije ohrabrujuće. Izgleda da ne znamo baš dobro učiti i organizirati se.

Treće, ulazak u EU znači i ulazak u procedure takozvanog sixpacka. Hrvatska je već volontirala za europski semestar, što je dobro. Nakon ulaska ćemo najvjerojatnije odmah potpasti pod takozvanu proceduru pretjeranog deficita (EDP), a možda i proceduru pretjeranih neravnoteža. To bi moglo u znatnoj mjeri ograničiti stupnjeve slobode vođenja ekonomske politike, gotovo sigurno proračunske, a možda i drugih. Na neki način, ekonomska bi se politika mogla suočiti s nekom verzijom MMF-a i bez MMF-a.

Europska centralna banka vodi ekspanzivnu monetarnu politiku. Kako to utječe na politiku HNB-a?

U ovom trenutku ne značajno. Većina viška likvidnosti koju je ECB kreirao, slično kao i kod nas s viškom likvidnosti koji je kreirao HNB, stoji neiskorištena, zbog visoke averzije prema riziku, u sklopu koje je ograničena i izloženost prema državnom riziku Hrvatske. To je situacija kakvu očekujemo i tijekom 2013. godine. Neke banke u eurozoni već su odlučile vratiti novac pozajmljen po kamatnoj stopi od 1 posto kroz trogodišnju repo operaciju ECB-a (LTRO), zbog nedostatka mogućnosti da ga plasiraju. U tom se pogledu ECB suočava sa sličnim problemima kao i mi. 

Kakva je situacija u bankovnom sustavu?

Bankovni sustav, kao i gospodarstvo, osjeća posljedice gospodarske krize. Ponajprije kroz rast nenaplaćenih potraživanja, povećanje averzije prema riziku i pad kreditne aktivnosti. Udio B i C kredita u ukupnima, takozvani loši plasmani, porastao je na 14,05 posto, s time da je daleko veći u sektoru poduzeća, s 24,44 posto, nego u sektoru stanovništva, gdje iznosi 9,35 posto.

Kreditna je aktivnost zamrla, kao posljedica rasta loših potraživanja s jedne strane te povećane averzije prema riziku, i slabe potražnje, s druge, zbog mršavih kratkoročnih izgleda rasta domaćeg i tradicionalnih inozemnih tržišta. Profitabilnost banaka pada i sada je, mjerena povratom na kapital 6 posto, a povratom na imovinu 1 posto. Prisutan je i trend razduživanja banaka prema inozemstvu putem smanjenja obveza prema većinskim stranim vlasnicima i ostalim nerezidentima pa je u zadnjem kvartalu došlo do pada koncentracije izvora. Udio izvora primljenih od banaka majki smanjen je s 20,2 posto na 18,9 posto.

Bankovni sustav je i dalje vrlo stabilan, s najvišom kapitalnom adekvatnošću od 20 posto, i u stanju je izdržati stresove značajnog kvarenja portfelja.

Značajnija promjena aktivnosti bankovnog sektora, međutim, ovisna je u znatnoj mjeri o kretanjima i perspektivama gospodarstva, što donekle stvara problem kokoši i jajeta.

Zapažena su dva važna trenda u bankovnom sustavu: povećanje nenaplativih kredita i povećanje štednje. Dokad to može tako ići?

Povećanje nenaplativih kredita rezultat je četiri uzastopne godine recesije ili stagnacije. Dok ne dođe do oporavka gospodarstva, teško je očekivati pad nenaplativih kredita.

Štednja je, s druge strane, na drukčiji način također posljedica krize. Ljudi novac ne angažiraju u gospodarstvu zbog averzije prema riziku u nepovoljnom okruženju sa slabom perspektivom rasta. Također ga, nakon neugodnih iskustava s mjehurom prenapuhanih cijena, koji se naglo ispuhao, ne ulažu ni na tržištu kapitala. Povrh toga, zbog neizvjesnosti, sklonost potrošnji također pada. Rezultat svega toga je da ljudi novac, što zbog sigurnosti, što zbog visokih kamata koje banke nude na štednju, drže u bankama.

Može li se očekivati, nakon godina rasta, da se bankovni sektor počne smanjivati?

Zasad je došlo do stagnacije veličine bankovnog sektora i do malog smanjivanja ukupne bilance banaka, od otprilike 1 posto, no tu je zapravo riječ o prelijevanju bankovne aktive u tzv. bankarstvo u sjeni, odnosno područje gospodarstva izvan regulative HNB-a i Hanfe. Mi smo tog procesa svjesni i reguliramo ga kao što to rade i ostali regulatori u EU. Dugoročno, ne treba očekivati da će se veličina bankovnog sektora u odnosu na BDP smanjivati, a ona je apsolutno funkcija gospodarskog rasta.

Kako će promjene u europskom bankovnom sustavu utjecati na banke u Hrvatskoj?

Cilj uspostave Europske bankovne unije dobio je jak vjetar u leđa. Sada je vrlo vjerojatno da će do ožujka 2013. biti doneseni propisi kojima se uspostavlja Jedinstveni supervizorski mehanizam, s Europskom centralnom bankom kao zajedničkim supervizorom za sve banke s aktivom većom od 30 milijardi eura, kao i neke manje banke. To bi trebalo obuhvatiti 75-85 posto aktive europskog bankovnog sustava. Ostatak će ostati pod nadzorom nacionalnih supervizora.

Za Europsko bankovno udruženje (EBA) dogovoreno je da će za sve odluke biti potrebna i većina glasova članica koje ne participiraju u SSM-u, što je adresiralo zabrinutost nečlanica da će ih zemlje eurozone preglasati.

Drugi stup bankovne unije - Sustav za rezoluciju banaka u problemima - također će uskoro poprimiti zakonodavni oblik, jer je odlučeno da završni nacrt Direktive o rezoluciji i oporavku banaka treba biti poslan Vijeću do ožujka 2013. Trenutno se čini da, zbog zakonodavnih  ograničenja, prijedlog Europske komisije neće uključivati i zajedničku agenciju za rezoluciju, nego da će, u okviru istih pravila, svaka zemlja zadržati svoju, no to će još biti predmet rasprave.

Ono što je važno napomenuti je da Europski stabilizacijski mehanizam (ESM) neće moći direktno dokapitalizirati banke sve dok ne zaživi SSM, odnosno dok ECB ne preuzme nadzor banaka od nacionalnih regulatora, što se, prema odlukama donesenim u prosincu, neće dogoditi prije ožujka 2014.

Treći stup bankovne unije - zajedničko osiguranje depozita - trenutno je na čekanju. Donesena je samo odluka o njihovom harmoniziranju, kao preduvjetu za objedinjavanje, sve dok se ne pokrene rasprava o fiskalnoj uniji. Od 10 zemalja nečlanica eurozone, tri su rekle da neće participirati u SSM-u, Velika Britanija, Švedska i Češka, dok ih se sedam još nije izjasnilo.

Mi ćemo se o tome izjašnjavati kad uđemo u EU. Za nas uspostavljanje SSM-a znači da će preko banki majki vjerojatno oko 80 posto našeg bankovnog sustava potpasti i pod nadzor ECB-a. To znači da će od 2014., dok god su domaće banke kćeri supsidijari, a ne podružnice, dakle osnovane kao hrvatske pravne osobe, a pod uvjetom da Hrvatska ne uđe u SSM, njih zajednički nadgledati HNB i ECB, umjesto HNB-a i različitih nacionalnih regulatora, kao što je to trenutno slučaj. Uđemo li u SSM, onda će ih direktno nadzirati ECB, jednako kao i kad uđemo u EMU.

Način rezolucije banaka također će se značajno promijeniti nakon što se uskoro usvoji nova Direktiva o rezoluciji i oporavku banaka, dajući znatno veće ovlasti rezolucijskoj agenciji, u našem slučaju DAB-u. Sa zajedničkim osiguranjem depozita za članice SSM-a još će se pričekati, no njegovo moguće uspostavljanje sigurno će povećati privlačnost ulaska u SSM i za nečlanice eurozone.

Jedna od vaših prvih mjera bilo je snaženje konkurencije u bankovnom sektoru (mogućnost prijenosa kredita bez izlazne naknade). Kako stvari stoje s međusobnim konkuriranjem banaka?

Da, kao što sam rekao, jedan od prioriteta je zaštita potrošača, a njih se najbolje štiti povećavanjem konkurencije. Što je veća konkurencija, banke će nuditi bolje i jeftinije usluge. Tržište je prilično konkurentno, no manje nego je to bio slučaj prije početka krize, kad je konkurentnost bila tolika da su cijene nekih kredita pale čak ispod razine zemalja s daleko nižim rizikom, poput Njemačke. Što se proizvoda tiče, rekao bih da je konkurencija veća na području štednje i kredita, nego na području naknada.

Koji su glavni prihodi hrvatskih banaka i ima li logike u tome da centralna banka svojim mjerama utječe na promjenu strukture tih prihoda?

Glavni prihodi hrvatskih banaka su kamatni prihodi i na njihovu strukturu HNB utječe regulatornom i monetarnom politikom. Monetarnom, na primjer, promjenom stope obvezne rezerve, a regulatornim mjerama poput zabrane izlazne naknade na kredite. Sabor je, s druge strane, maksimizirao kamate, čime također utječe na strukturu prihoda banaka.

Od banaka se očekuje snažnije sudjelovanje u oporavku na način da preuzimaju rizik, dok se s druge strane u ime opreza banke štite sve većim kapitalnim zahtjevima i rezervama. HNB je ključan u usklađivanju tih dviju oprečnih tendencija. Možete li to komentirati s obzirom na stvarnu situaciju, kako je vidite s obzirom na stručne analize u HNB-u?

Zahtjev istinitog izvješćivanja i financiranja rasta nisu ni na koji način kontradiktorni. Da bi dugoročno kvalitetno podržavale rast gospodarstva banke moraju istinito iskazati vrijednost  imovine svojim dioničarima. U protivnom volatilnost rezultata može djelovati destabilizirajuće smetajući bankama u ostvarivanju njihovih poslovnih ciljeva.

Propisi koji reguliraju kapitalne zahtjeve bankama nisu ni na koji način ograničenje rastu aktive te ostavljaju mnogo prostora za rast. Ukupna se kreditna aktiva može bez promjene regulative povećati za 50 posto i hoće li se to dogoditi ovisi samo o bankama i njihovom interesu za rast.

Problemi za banke proizlaze iz drugih izvora. Glavni su problemi sporost pravosuđa i niska likvidnost tržišta nekretnina. Sukladno važećim knjigovodstvenim standardima, to traži oprezniju procjenu iznosa i rokova naplate od one koja je bila prihvatljiva prije krize. Zato je za smanjenje averzije banaka prema riziku važno da se riješe ta pitanja. Opet dakle, važan strukturni problem.

Gdje vidite mogućnost za smanjivanje regulatornog troška da bi se djelovalo na smanjivanje kamatnog spreada? Ima li u tom kontekstu smisla razmišljati o smanjenju stope premije osiguranja depozita ako fond ima dovoljno novca?

Regulatorni trošak se tijekom posljednjih nekoliko godina znatno smanjio. Trošak regulacije na margini u prvih je devet mjeseci 2008., dakle u pretkriznom razdoblju, iznosio 2,13 posto, da bi do 2011. godine bio smanjen na otprilike 0,6 do 0,7 posto - što je smanjenje za otprilike dvije trećine. U 2012. godini opet blago raste na otprilike 0,9 posto, ali ne zbog politike HNBa, nego zbog poskupljenja inozemnih izvora i pada prinosa na inozemnu aktivu. Taj pad regulatornog troška je rezultat mnogih promjena. S jedne strane, ukidanja granične obvezne pričuve i obveznih blagajničkih zapisa za prekomjerni rast kredita.

Nadalje, to je rezultat znatnog smanjenja stope obvezne rezerve i stope minimalne devizne likvidnosti, dodatna relaksacija rezultat je objedinjavanja koeficijenta kunske i devizne likvidnosti koji smo upravo produžili, uključivanja deviznih trezorskih zapisa u obvezu održavanja minimalne devizne likvidnosti, kao i uključivanja polovice plasmana u okviru kreditnog programa HBOR-a u održavanje devizne likvidnosti.

Za sada ne bih bio sklon razmišljati o smanjenju stope premije osiguranja depozita. U budućnosti, rekao bih kako je najvjerojatnije da će regulatorni trošak dalje padati zbog postupnog smanjivanja stope obvezne pričuve. To je, međutim, postupan proces. Godine 2000., kad sam postao zamjenik guvernera, stopa obvezne rezerve iznosila je čak 30,5 posto. U tom kontekstu, prije nekoliko dana nisam mogao vjerovati da urednik jednog dnevnog lista može napisati da je danas rast kredita spor zbog toga što je stopa obvezne rezerve 13 posto!? Razina ekonomskog neznanja je, nažalost, također jedan od problema koji negativno djeluje na rast. I njega bi trebalo dodati pri vrh liste strukturnih problema.

Stvorila se panika zbog "odljeva novca" iz Hrvatske. Također, neke zemlje iz kojih su ulagači u naš bankovni sustav, upravljajući bankama majkama upravljali su i hrvatskim bankama. Kako se te stvari usklađuju?

Mi smo skloni zbog svega stvarati paniku. Istina, ona često traje nekoliko dana, no ipak. Razduživanje - deleveraging banaka je prisutan ne samo u Hrvatskoj, nego i u regiji i globalno. Po intenzitetu nije viši nego u zemljama CEE regije s usporedivim gospodarskim pokazateljima. Ako usporedimo kreditnu aktivnost banaka s povratom na kapital, rizičnošću države, omjerom kredita i depozita, pokazuje se da se u Hrvatskoj događa točno ono što i drugdje, odnosno da ne odskačemo u usporedbi s drugim usporedivim zemljama. To razduživanje će prestati onda kada se ponovo snažnije pokrene kreditna aktivnost, a preduvjet za njezino pokretanje je obnova gospodarske aktivnosti. Međutim, valja imati na umu da je jedan od preduvjeta da se to dogodi i voljnost banaka da preuzmu rizik i krenu s kreditiranjem. Iako se, kratkoročno, to može učiniti mudrim, ni bankama se dugoročno ne  isplati da se ponašaju prociklički. To se pokazalo tijekom ekspanzivne faze ekonomskog ciklusa, a pokazuje se i sada tijekom recesijske.

Može li taj fenomen odljeva novca dosegnuti takve razmjere da HNB reagira? Kako?

Može, to bi se dogodilo kada bismo ocijenili da on ugrožava stabilnost sustava. No, daleko smo od takve situacije.