Napadi na HNB su podvale!

Objavljeno: 17.6.2005.

Gospodine Rohatinski, proteklih dana ponovo se aktualiziralo pitanje tečaja kune. S jedne strane, sve su glasniji zahtjevi da kuna oslabi, dok s druge strane HNB tvrdi da politika stabilnog tečaja nema alternativu? 

- Tečaj se formira na tržištu i uvijek će ovisiti o odnosu ponude i potražnje. HNB intervenira i intervenirat će u granicama svojih mogućnosti da spriječi veće fluktuacije tečaja, ali ne u tolikoj mjeri da određuje čvrste raspone unutar kojih bi se trebao kretati tečaj kune. Upravo je to bitno za našu situaciju. Činjenica je da od 2002. godine postoji veliki priljev inozemnog kapitala. Stranim bankama koje su došle na hrvatsko tržište za širenje poslovanja domaća je štednja bila nedostatna. Zato su se banke počele zaduživati kod svojih matičnih banaka u inozemstvu, konvertirati devize u kune i odobravati kunske kredite. Činjenica je da su danas banke zadužene u inozemstvu za 8,2 milijarde eura, što je približno trećina ukupnog vanjskog duga. Daljnji element priljeva su bili prihodi od privatizacije, a uz to je cijelo vrijeme bio prisutan relativno visoki fiskalni deficit koji se u znatnom dijelu financirao na inozemnom tržištu. Sva ta tri elementa dovela su do pritiska na aprecijaciju tečaja kune.

Kako se HNB brani od neželjenih učinaka?

- HNB je nastojao neutralizirati pritiske intervencijama na deviznom tržištu do razine pri kojoj emisija kuna nije poticala domaću inflaciju. Kad je postalo očito da takve intervencije nisu više dostatne da obrane tečaj od aprecijacije, HNB je počeo poduzimati i druge mjere. Prvo je to bilo ograničavanje rasta plasmana banaka i propisivanje određenog stupnja pokrića devizne pasive likvidnom deviznom aktivom banaka, da bismo u 2004. uveli i restrikcije na zaduživanje banaka u inozemstvu u obliku granične obvezne pričuve. Početna stopa je bila 24 posto, a nedavno je povećana na 40 posto. To su instrumenti kojima se HNB nastojao u protekle tri godine boriti protiv aprecijacije tečaja. To ćemo raditi i dalje, ali ne zato što bi relativno stabilan tečaj sam po sebi bio cilj politike HNB-a, nego zbog činjenice što u visoko euriziranoj ekonomiji, kao što je hrvatska, velike oscilacije tečaja imaju izrazito nepovoljne efekte na ukupnu ekonomiju.

Hoće li mjere koje je HNB poduzeo biti dovoljne da tečaj ostane stabilan i kakve bi posljedice promjena tečaja imala na građane?

- Rekao sam da instrumentarij koji stoji na raspolaganju HNB-u ima svoja ograničenja. S jedne strane intenzitet intervencija na deviznom tržištu ograničen je opasnostima izazivanja inflacije. S druge strane, i mjere koje izravno destimuliraju zaduživanje banaka u inozemstvu ne mogu biti toliko oštre da potpuno zaustave to zaduživanje jer bi bez određenog priljeva inozemnog kapitala došlo do značajnog poremećaja u financijskom sustavu zemlje. Prema tome, očito je da za usporavanje rasta inozemnog duga - koji za posljedicu ima aprecijacijske pritiske - nije dovoljno samo djelovanje HNB-a, nego u tom smjeru mora biti okrenuta ukupna ekonomska politika, prije svega fiskalna. Ne može se dugo održavati stabilan tečaj ako visoki fiskalni deficit vrši stalan pritisak na njegovu aprecijaciju.

Veliki broj građana kreditno se zadužio kod banaka. Na što oni mogu računati ako ipak dođe do promjene tečaja s obzirom da većina kredita ima valutnu klauzulu?

- Devedeset posto kredita je s valutnom klauzulom ili izravno u devizama. Kako aprecijacija tečaja smanjuje kunsku protuvrijednost otplata, tako bi je deprecijacija povećala. Naravno da bi u slučaju visoke deprecijacije tečaja korisnicima kredita postalo vrlo teško da ga otplaćuju.

Kakve su posljedice stabilnog tečaja na izvoz? Predsjednik Hrvatske gospodarske komore Nadan Vidošević tvrdi da zadržavanjem tečaja na ovoj razini destimulirate izvoz. 

- Ne znam jesam li bio dovoljno jasan. Prenosite tvrdnje da HNB politikom tečaja destimulira izvoz. Upravo objašnjavam da bi bez politike HNB-a tečaj kune bio još jači i izvoz bi bio još više destimuliran. Radi se o potpunoj zamjeni teza. Nije HNB onaj koji svojom politikom kreira jaku kunu, nego su odnosi na tržištu ti koji vrše permanentni pritisak na sve jaču kunu, a HNB upravo želi oslabiti te pritiske. Nemojmo miješati uzroke i posljedice.

Razumiju li to vaši kritičari? Ili se prave da ne razumiju?

- Na to pitanje ne mogu odgovoriti, ali mislim da svaki obrazovaniji ekonomist vidi u čemu je problem. Ako je to tako, ne preostaje mi ništa drugo nego da zaključim da dio kritičara, iako vidi kakva je situacija, vodi računa isključivo o svojim parcijalnim interesima zbog čega plasira teze koje nemaju nikakve veze sa stvarnošću.

Osim Vidoševića, neke mjere HNB-a kritizirao je i ministar financija Ivan Šuker. Postoje li politički pritisci prema HNB-u i vama osobno?

- Pritisaka u smislu permanentnih pokušaja narušavanja neovisnosti središnje banke - nema. Nije ih bilo ni u vrijeme prošle Vlade, a nema ih niti sada. Međutim, činjenica je da u svakodnevnom radu dolazi do određenih razmimoilaženja između monetarne politike i ostalih dijelova ekonomske politike što je normalna pojava u cijelom svijetu. No, u našim uvjetima pojedinci su skloni razmišljanju da bi u takvim situacijama HNB trebao pokazati mnogo veće razumijevanje za njihove probleme, neovisno od toga kako bi se to odrazilo na monetarnu sferu, inflaciju i druga pitanja koja su u ingerenciji HNB-a.

Nedavno ste izjavili da je Hrvatska visokozadužena zemlja i da udio duga u BDP-u iznosi alarmantnih 82 posto. Očito je da i dalje više trošimo nego što stvaramo. Može li Hrvatska izaći na kraj s tim dugom?

- Hrvatska može i dalje uredno izvršavati obaveze prema inozemstvu, posebno u slučaju da ne dođe do nekog većeg eksternog šoka tipa bitnog povećanja kamatnih stopa ili većeg poremećaja u razmjeni roba i usluga s inozemstvom. Međutim, činjenica je da je u situaciji kada otplata glavnice i kamata iznosi preko 13 posto BDP-a vrlo rizično dalje povećavati takav dug. Upravo u tom segmentu posebno je značajno da se ne povećava javni dug. Ukratko, Hrvatska može servisirati sve svoje obaveze, ali je potrebno da zaustavi relativni rast duga zbog potencijalne opasnosti u budućnosti.

Dakle, došli smo ruba?

- Došli smo do granice pri kojoj i vanjski kreditori postaju vrlo oprezni.

Koliko su za takvu situaciju krive banke, a koliko sama država?

- Kazao sam da otprilike trećina vanjskog duga, koji ukupno iznosi 23,3 milijarde eura, pripada bankama. Međutim, banke se zadužuju zato da bi mogle taj novac plasirati svojim komitentima: državi, građanima ili poduzećima. Prema tome, u krajnjoj instanci, dužna su samo ta tri sektora. Banke su samo posrednici. Među tim sektorima, država je najveći dužnik i najznačajniji akcelerator porasta duga. Zato je i njena odgovornost za buduće stabiliziranje vanjskog duga najveća.

Kako stojimo u provođenju aranžmana s Međunarodnim monetarnim fondom i kako vi vidite ulogu MMF-a u Hrvatskoj, s obzirom da se MMF vrlo često u javnosti prikazuje kao globalni policajac koji batinom kreira ekonomsku politiku u Hrvatskoj?

 - Postoji dosta nerazumijevanja i, što je još važnije, pokušaja korištenja MMF-a kao elementa u nekim našim čisto unutarnjim raspravama. Činjenica je da MMF nije na bilo koji način nametao obavezu Hrvatskoj tijekom 2004. da sklopi stand by aranžman. To je tražila sama Hrvatska, a ne MMF. Tražila je zato što je to od nje očekivala Europska Unija, a sjetite se da je Hrvatska prošle godine dobila pozitivni avis i da je izrađen pretpristupni ekonomski program te da je i u jednom i u drugom dokumentu jasno naznačena potreba uravnoteženja odnosa u nacionalnoj ekonomiji, prije svega u sferi javnih financija. Činjenica je da Europska Unija nema efikasne mehanizme kontinuiranog praćenja razvoja situacije na tim područjima, nego za to koristi MMF. U takvim uvjetima Hrvatska je bila ta koja je bila prvenstveno zainteresirana da sklopi aranžman s MMF-om.  On je pak samo tehnički odradio svoj dio posla. Konstatirao je veličinu osnovnih neravnoteža i tendencije u kretanju inozemnog duga te zatražio od Hrvatske da poduzme mjere za njihovo smanjivanje. Nije nametao pojedina konkretna rješenja, već samo konstatirao u kojim dijelovima sustava su te neravnoteže najveće i gdje bi ih logično trebalo smanjivati. Uvijek je na hrvatskoj strani bilo da nađe, predloži i provede konkretne mjere.

Mislite li da su kritike kojima ste izloženi posljednjih desetak dana mogući uvod u vašu smjenu s mjesta guvernera HNB-a?

- Teško mi je suditi o tome, a ne želim se baviti spekulacijama. Zakonom o HNB-u predviđene su mogućnosti i uvjeti za smjenu guvernera. Niti jedan od tehničkih uvjeta za smjenu, a najvažniji od njih je neodržavanje stabilnosti cijena kao temeljnog zadatka HNB-a, u stvarnosti nije ispunjen. Međutim, ako postoje interesi da se izvrši pritisak na guvernera i u uvjetima kad za to ne postoje zakonske osnove, tako nešto nije teško učiniti. Međutim, postoji i druga strana. Nisam došao u HNB zato što mi je taj posao posebno atraktivan. Došao sam zato što su mi to predložili u situaciji u kojoj smo bili 2000. godine i zamolili da pokušam pomoći koliko znam i mogu. Da li sam u tome uspio ili nisam, nije na meni da sudim. Ali baš zato što nisam imao posebnih interesa da dođem u HNB, nemam ni posebnih interesa da pod svaku cijenu ostanem. Ne moram pristajati na bilo kakve ustupke i uvjete. Naprotiv, kako vrijeme odmiče, mislim da će mi biti puno bolje na nekom drugom radnom mjestu.