Sa zamjenicom guvernera Hrvatske narodne banke Sandrom Švaljek u emisiji Točka na tjedan N1 televizije razgovarala je Nataša Božić Šarić.

Unatoč žestokom udaru korona krize na stabilnost eura Hrvatska je napravila korak dalje na putu u eurozonu. Krajem tjedna kuna je primljena u tečajni mehanizam 2, takozvanu čekaonicu za euro i po svemu sudeći već 2023. godine najprije mogli bismo uvesti zajedničku europsku valutu. Koliko je takva žurba u okolnostima globalne krize opravdana i zašto je procjena i izvršne i monetarne vlasti da s eurom i u ovom trenutku više dobivamo nego gubimo za TNT objašnjava zamjenica guvernera Hrvatske narodne banke Sandra Švaljek. Dobar dan i dobrodošli u Točku na tjedan!

Dobar dan i Vama i gledateljima!

Za početak, možda samo kratko objašnjenje. Čekaonica za euro, dok čekamo što moramo konkretno raditi i činiti?

Uvriježili smo se ovo članstvo u europskom tečajnom mehanizmu nazivati čekaonicom za euro, međutim bilo bi pogrešno misliti da tijekom tog boravka u tečajnom mehanizmu samo sjedimo i čekamo da vrijeme prođe. Naprotiv, to je vrijeme kada Hrvatska odnosno zemlja koja je na putu prema eurozoni treba zadovoljiti određene kriterije. To su takozvani kriteriji nominalne konvergencije. Oni se odnose na stabilnost cijena, stabilnost tečaja, također se odnose na dugoročne kamatne stope, na visinu javnog duga i na visinu fiskalnog deficita. Znači u to vrijeme javni dug ne bi smio premašivati 60% ili bi trebao biti na održivoj putanji smanjenja deficita prema 60% i fiskalni deficit ne bi smio iznositi preko 3%.

Gospođo Švaljek, da vas odmah tu sad zaustavim. Dakle mi znamo u kojem smo trenutku, što je sve korona kriza donijela zapravo ne samo hrvatskim, ali i hrvatskim državnim financijama. Taj deficit i javni dug očito bit će značajno veći od tih brojki. Što onda to znači za ovaj proces, hoće li ga ta činjenica usporiti?

Pandemijska kriza će dovesti sasvim sigurno do jednokratnog povećanja fiskalnog deficita i do jednokratnog i znatnog porasta javnog udjela u BDP-u, međutim, kao što sam rekla, kriteriji koji se odnose na udio javnog duga u BDP-u ne znači isključivo taj udio 60% ili manji nego i mogućnost da se dokaže da smo na stabilnoj održivoj putanji smanjenja javnog duga. To znači da bi se svake godine udio javnog duga u BDP-u trebao smanjivati za jednu dvadesetinu između tekuće razine, znači aktualne razine udjela javnog duga u BDP-u i ovog ciljanog od 60%. Sasvim sigurno Hrvatska će to uspjeti postići iako doista u 2020. godini možemo očekivati jednokratni porast udjela javnog duga u BDP-u, pa čak i premašivanje brojke od 90% udjela javnog duga u BDP-u.

Oni koji kritiziraju, dakle, ulazak Hrvatske, ili barem ubrzani ulazak Hrvatske u eurozonu, najčešće ističu upravo to, a taj argument čini mi se ipak dobiva na težini u ovoj krizi, jest i da zapravo politika štednje, politika rezanja i deficita i javnog duga za državu koja nema veliki gospodarski rast može biti štetna. Možemo li mi doista u vremenima krize, u vremenima kada ćemo trebati puno likvidnosti, puno novca, provoditi politiku štednje? Što će ona značiti za gospodarstvo u krizi?

Ove godine, kao što smo vidjeli, Hrvatska je imala priliku primijeniti jedan izdašan fiskalni paket mjera i nitko nije stajao na putu primjeni takvog izdašnog seta fiskalnih mjera. Uostalom, to su učinile i druge članice Europske unije, pa i zemlje članice eurozone. U prosjeku udio javnog duga u BDP-u u svim članicama Europske unije povećat će se preko 8% i članstvo u eurozoni neće biti tome zapreka. Dapače, s druge strane zemlje koje su članice eurozone imaju već sada na raspolaganju neke instrumente koje Hrvatska kao nečlanica eurozone nema. Prije svega to je pristup jednom instrumentu financijske pomoći, dakle europskom stabilizacijskom mehanizmu. Hrvatska nema mogućnost korištenja tog mehanizma. A isto tako zemlje članice eurozone mogu participirati i koristiti prednosti vrlo ekspanzivne monetarne politike Europske središnje banke, pri čemu se Hrvatska u isto vrijeme morala osloniti sama na svoje snage. Znači upravo u ovakvim kriznim vremenima itekako dolazi do izražaja prednost članstva u eurozoni u odnosu na ovu situaciju kakva je trenutačno kod nas.

To je ono što nas očekuje jednog dana kada mi postanemo dio tog kluba, a nesumnjivo da tome trebamo stremiti. Ono, to je moje pitanje, dakle sada u ovim okolnostima krize kada iduće godine će zapravo trebati nekako financirati novi rast kako bismo prevladali tu krizu, je li realno u tim trenucima, recimo iduće godine, provoditi politiku proračunske štednje da bismo ispunili ove kriterije koji se traže.

Prije svega ono što će Hrvatska trebati pokazati je fiskalna prudentnost, znači razumno vođenje fiskalne politike i postupno snižavanje tog iznimno visokog udjela javnog duga u BDP-u prema 60%. Međutim, kao što sam rekla to je godišnje smanjenje od jedne dvadesetine razlike između 90 i 60% odnosno 1,5 postotnih bodova otprilike godišnje. To ne iziskuje velik fiskalni napor, tim više što doista s velikom izvjesnošću možemo očekivati da će se nazivnik tog udjela bitno povećavati. Dakle za sljedeću godinu očekujemo visoke stope rasta bruto domaćeg proizvoda. Rast je procijenjen na otprilike 6% i više od toga. Uz tako visoke stope rasta neće biti tako teško zadovoljiti ovaj fiskalni kriterij konvergencije.

Je li ipak ova kriza pokazala da je dobro imati svoju valutu kojom na neki način možeš upravljati kad je najgore. Evo u ožujku kad je kriza krenula Hrvatska narodna banka je s nekoliko intervencija branila tečaj kune, išla je zapravo kupovati državne obveznice Republike Hrvatske. Bismo li i danas kada smo u tečajnom mehanizmu mogli jednako postupati?

Hrvatska će i nadalje moći provoditi jednaku tečajnu politiku kao i do sada. Međutim, ovdje bih Vam skrenula pozornost na ovo što ste i sami spomenuli. Hrvatska narodna banka je od početka krize do sada u više navrata morala intervenirati. Ukupno smo u sustav ulili otprilike 2,7 milijardi eura, dakle toliko eura smo prodali i to upravo pokazuje koliko je važno i u situacijama krize imati stabilnu valutu kojoj ulagači vjeruju i kojoj građani vjeruju. Naime, ono što se dogodilo Hrvatskoj od početka krize nadalje je da su svi nastojali svoje viškove alocirati u stabilnu imovinu, u imovinu za koju su vjerovali da neće očuvati vrijednost. Samim time su izazvali pritiske na deprecijaciju, pritiske na pad vrijednosti kune i mi smo morali intervenirati kako bi sačuvali vrijednost kune. Sve to ne bi bilo potrebno da naša valuta u ovoj situaciji krize nije bila kuna nego je bio euro.

Ali u ovom mehanizmu u kojem smo sada, možemo li u sljedećem periodu raditi potpuno iste operacije koje smo radili prije ulaska.

Tečajna politika Hrvatske narodne banke se neće promijeniti. Mi ćemo imati središnji paritet koji je ustanovljen u petak. Međutim, također ćemo imati mogućnosti da tečaj fluktuira oko tog središnjeg pariteta za plus-minus 15%, što znači da ćemo moći provoditi jednaku tečajnu politiku kao i do sada. Uz tu tečajnu politiku nama je tečaj razmjerno malo fluktuirao. To je bila fluktuacija 1, 2%, nekad prethodnih godina nešto više, ali u zadnjim godinama to je bila maksimalna fluktuacija 2%.

Imamo, dakle, situaciju globalne krize koja je pod posebne izazove naravno stavila i Europsku uniju. Što biste vi rekli je li euro kao valuta u ovoj krizi oslabio ili ojačao?

Pokazalo se da je eurozona stabilna. Ona je bitno stabilnija nego u trenutku globalne financijske krize 2008. godine. Dakle, i euro kao valuta i eurozona, europska monetarna politika se pokazala dobrom. Europska monetarna politika je bila izuzetno ekspanzivna, što je olakšalo, odnosno olakšava trenutačno teret ove krize i olakšat će oporavak iz krize tako da bih rekla da je povjerenje u euro itekako jako.

Zapravo ono što nas tek očekuje jest dogovor država članica Europske unije i oko novog proračuna Europske unije za idućih sedam godina kao i oko instrumenta spasa koji se naziva next generation EU. Koliko se zapravo o tom dogovoru i o tome kakav će on biti, hoće li biti u ovim razmjerima koji se sada procjenjuju koji su doista visoki ili će biti značajno manji, koliko će ovisiti onda i ta stabilnost eura? Evo konkretnije pitanje, što bi značilo zapravo za sam euro kao valutu ako se doista odobri Europskoj komisiji da se zadužuje kao Europska unija na tržištima kapitala?

Ovdje ipak moramo raditi razliku između eurozone, znači europske monetarne unije i Europske unije. Ovaj novi instrument, dakle instrument posvećen oporavku nakon pandemijske krize je, dakle, instrument kojim se omogućavaju fiskalni transferi na razini Europske unije. Taj instrument svakako može biti dobrodošao, može olakšati oporavak, može učiniti gospodarstva Europske unije snažnijima, međutim ne bi ga trebalo izravno povezivati s eurozonom zato jer se odnosi na sve članice Europske unije, a ne isključivo na članice eurozone. Dakle, rekla bih da ovaj instrument može dobro doći cijeloj Europskoj uniji, ali neće biti presudan za samu snagu eura i eurozone.

Mnogi kojima ovako brz ulazak u eurozonu nije baš drag, pozivali su se na nedavnu poruku nobelovca Stiglitza koji je rekao da Hrvatska zapravo ne bi trebala žuriti nego pričekati da sam euro kao projekt završi, pa da onda uđe u Europsku uniju. Kako vi komentirate takvu poruku?

Svakako nobelovce ekonomiste treba saslušati, međutim ja bih tom mišljenju nobelovca Stiglitza sučelila mišljenje jednog drugog nobelovca Paula Krugmana, koji je bio u Hrvatskoj 2012. godine i tom prilikom Paul Krugman je rekao da mu je jedna od najgorih noćnih mora da se probudi kao premijer male otvorene ekonomije na periferiji eurozone. U toj situaciji on bi znao da ima na raspolaganju tečajnu politiku kao jednu dodatnu politiku, međutim zbog visoke euroizacije, zbog konkretno činjenice da su krediti odnosno da je dug vezan uz euro, znao bi da korištenje tečajne politike nije nikakva opcija i da devalvacija ne nudi rješenje. Mislim da sam ovim objasnila o kakvoj situaciji se radi i što je Hrvatskoj alternativa u odnosu na ulazak u eurozonu. Osim toga, mislim da treba također naglasiti da je Hrvatska u Europsku uniju ušla prije sedam godina. Znači, prošlo je već neko vrijeme i tijekom tog vremena smo se imali prilike pripremati za ulazak u eurozonu, a sada je to vrijeme došlo i sada je upravo pravi trenutak za to jer je eurozona bitno jača, i zbog ovog aspekta bankovne unije, nego što je bila kada su u eurozonu ulazile zemlje poput baltičkih zemalja, Slovenije i tako dalje.

Tečaj konverzije na razini 7,5435. Što to konkretno znači? To je, dakle, najviša cijena. Je li to zagarantirano u kojem ćemo mijenjati kune u euro u trenutku ulaska u europsku zonu?

Središnji paritet određen je na razini 7,53450. To je bio tržišni tečaj u petak, točno tržišni tečaj u petak, i to je zapravo jedna središnja točka oko koje će moći fluktuirati tekući tečaj za plus-minus 15% tijekom boravka u europskom tečajnom mehanizmu i to je jedan od kriterija za ulazak u eurozonu. Dakle, tečaj ne bi smio flukturirati više od toga. Kao što sam rekla, naše granice fluktuacije su bile u zadnjih 25 godina manje od toga, tako da se ne bojim da ćemo taj kriterij moći ostvariti.

Da. Sama činjenica da mi zadnjih 25 godina nismo imali ovakav eksterni udar na naše gospodarstvo kakav predstavlja koronakriza, posebno kad je riječ o nama kao turističkoj državi koja u velikoj mjeri ovisi na taj način o priljevu deviza, može li taj strašni zapravo podbačaj koji nas očekuje u turizmu utjecati i na ovaj središnji paritet i na sam tečaj kune?

To bi eventualno bilo ugroženo da međunarodne pričuve Hrvatske i Hrvatske narodne banke nisu velike kakve jesu. Mi smo vidjeli sad za vrijeme ove pandemijske krize da smo te međunarodne pričuve morali koristiti za stabilizaciju tečaja, međutim one su bile dovoljno visoke da nismo s tim imali nikakvih problema. Trenutačno ukupne međunarodne pričuve iznose oko 18 milijardi eura, neto pričuve Hrvatske narodne banke iznose 16,8 milijardi eura. Dakle, to je razina kakvu smo imali negdje krajem 2018., početkom 2019. godine i po svim mjerilima ta je razina međunarodnih pričuva dovoljna da se sačuva stabilnost tečaja, dovoljna za sve eventualne potrebne intervencije. Tome treba pridodati i da je Hrvatska narodna banka sklopila ugovor o valutnom swapu s Europskom središnjom bankom, čime je dodatno poduprla svoje međunarodne pričuve s još 2 milijarde eura za potrebe eventualne intervencije. Prilično smo sigurni da takva potreba neće nastati, međutim i taj instrument stoji Hrvatskoj i Hrvatskoj narodnoj banci na raspolaganju.

Upravo to je bilo nekako i moje iduće pitanje. Svi, dakle, govore o toj teškoj gospodarskoj jeseni koja nas čeka – o velikom broju nezaposlenih, o velikim dodatnim troškovima države i zbog troškova liječenja pandemije i pada BDP-a. Financijski, dakle, po vama stojimo dobro. Hoće li se moći i kakva je likvidnost banaka, hoće li se moći osigurati na neki način pomoć gospodarstvu za likvidnost?

Likvidnost hrvatskih banaka je izvrsna. Ona je jednaka likvidnosti prije pandemijske krize. Dakle, tu je Hrvatska narodna banka učinila sve da očuva razinu i kunske i devizne likvidnosti i doista ne bi trebalo biti nikakvih problema u daljnjem financiranju i to po vrlo povoljnim uvjetima za sve sektore – od države preko poduzetnika do građana.

Kad je riječ o konkretno građanima, evo sada s obzirom da je utvrđen ovaj središnji paritet, je li konkretan onda savjet da je od ovog trenutka potpuno nevažno zadužuju li se u euru ili kuni?

Savjet koji mogu reći je da u trenutku ulaska u eurozonu građani dakle neće trebati brinuti da će ih to koštati bilo kakvu naknadu ili da će u tom trenutku na tome gubiti. Ono što ne mogu reći je s kojim tečajem konkretno će Hrvatska ući u eurozonu. Većina zemalja je ulazila u eurozonu po tečaju koji je bio jednak središnjem paritetu, no to ne mora biti upravo tako.

Koliki je rizik da taj tečaj bude veći?

Ne mogu o tome govoriti, ali je vrlo vjerojatno da će tečaj biti u okolici ovog sadašnjeg utvrđenog središnjeg pariteta – ne puno veći, ne puno manji.

2023. je zapravo neki prvi datum kada bismo se mogli pridružiti europskoj eurozoni. Koliko je realno da to bude baš u tom roku?

Mi u Hrvatskoj narodnoj banci, a vjerujem i svi ostali dionici tog procesa, ćemo nastojati ispuniti sve uvjete da u tom roku budemo spremni za ulazak u eurozonu. To je, dakle, najraniji mogući datum, a mogući su i neki drugi datum. Međutim, evo velika je vjerojatnost da upravo taj datum bude datum ulaska Hrvatske u eurozonu.

Oni koji se protive euru kažu da ćemo s eurom dobiti europske cijene, što oni kao podrazumijevaju da će biti rast cijena, a da ćemo kao mala država imati zapravo malo mogućnosti da utječemo na politiku eurozone. Kolika je realno opasnost od rasta cijena i ako možete možda biti precizniji – u kojim sektorima bi možda moglo doći najviše do rasta cijena?

Spomenuli ste europske cijene odnosno cijene u eurima. Ja mislim da se svatko može složiti da već u Hrvatskoj sada imamo europske cijene ili eurske cijene i to očito ne možemo pripisati tome što je naša valuta euro nego nekim drugim okolnostima. S obzirom da Hrvatska već sada ima cijene kakve ima ostatak eurozone, ne bi trebalo doći do dodatnog pritiska na porast cijena. Osim toga, ono što znamo je da zemlje koje su ulazile u eurozonu od 2007. godine naovamo, da su imale određeni porast cijena, međutim taj porast cijena je bio zanemariv i bio je jednokratan. U prosjeku je porast cijena, odnosno porast razine cijena – da budem preciznija, iznosio 0,23% i on je bio jednokratan. Znači, to nije ubrzalo inflaciju nego se jednokratno digla razina cijena za tih u prosjeku 0,23%. Htjela bih reći da danas upravo na temelju iskustava tih zemalja koje su ušle u eurozonu prije Hrvatske znamo što točno treba poduzimati kako ne bi došlo do neopravdanog porasta cijena, odnosno do korištenja činjenice da ulazimo u eurozonu i uvodimo euro radi neopravdanog porasta cijena i svi sudionici u tom procesu također će imati svoju ulogu u suzbijanju neopravdanog porasta cijena.

Govorite, pretpostavljam, o ovom zaokruživanju cijene prilikom ulaska u eurozonu, na primjer, i prihvaćanja eura. Primjerice, ako nešto košta 13 kuna da se zaokruži na 2 eura. Zašto tek 5 mjeseci prije dvostruke cijene?

Zato jer ćemo informaciju o tome ulazimo li u eurozonu ili ne, znati otprilike 6 mjeseci prije ulaska u eurozonu. Nećemo znati prije da ulazimo u eurozonu, pa zato nećemo moći primjenjivati te tzv. dvojne cijene.

Što onda to znači – da bi netko tko bi išao na takvo zaokruživanje cijena mogao biti kažnjen?

To prije svega znači da će to postati sasvim vidljivo za građane i građani će moći svojim ponašanjem penalizirati takvo ponašanje. Ako vidite da vam je cijena trebala biti 10 eura, a cijena je veća od toga, onda je sasvim sigurno da ćete potražiti drugu trgovinu gdje je cijena odgovarajuća, odnosno gdje je korektno primijenjen konverzijski tečaj.

Gospođo Švaljek, hvala Vam puno na ovim objašnjenjima i na razgovoru za Točku na tjedan!

Hvala i Vama!