Kolumna guvernera Borisa Vujčića u tjedniku Nacional objavljena je 19. svibnja 2026.

Guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić od 1. lipnja preuzima prestižnu funkciju potpredsjednika Europske središnje banke (ESB) u Frankfurtu, a za Nacional je napisao oproštajnu kolumnu o ‘grijehu’ domaćih banaka te apelira: ‘Ne smiju prevladati zaborav i pohlepa’

Jorge Luis Borges opisao je u pripovijetki „Teolozi“ polemike dvojice fikcionaliziranih srednjovjekovnih teologa s heretičkim sektama. Dvije sekte igraju posebno važnu ulogu u toj noveli – monotoni i histrioni. Monotoni su propovijedali cikličko poimanje vremena, uvjereni da se sve već ranije dogodilo i da će se ponovo dogoditi. S druge strane, histrioni su tvrdili da vrijeme ne dopušta ponavljanja, dva jednaka trenutka ne postoje.

Borgesova nepronična, zgusnuta proza o metafizičkim pitanjima vremena, svijeta i istine na prvu se čini kao neobavezna intelektualna vježba. Ipak, iste dvojbe i dan danas muče i ekonomiste. Charles P. Kindleberger ustvrdio je na početku drugog poglavlja svoje slavne knjige „Najveće svjetske financijske krize: manije, panike i slomovi“ da se povijest doista sastoji od jedinstvenih događaja. No, neovisno o tome, ekonomisti drže da događaji slijede određene obrasce i da slični poticaji obično dovode do sličnih ishoda. Dok je povijest konkretna, ekonomika je općenita. Ili, kako je Mark Twain zaključio desetljećima prije Kindlebergera, s dozom njemu svojstvenog humora, povijest se ne ponavlja, ali se rimuje.

Financijske krize među najvažnijim su neumitnostima s kojima se ekonomisti već stoljećima bore. Mnogo se puta tijekom povijesti pokazala opasnost pretjeranog optimizma na financijskim tržištima i repetitivna narav financijskih kriza. Kratkovidnost i pohlepa tržišnih sudionika uvijek su iznova stvarale temelje za pretjeran zanos i neprimjereno podcjenjivanje rizika. Carmen Reinhart i Kenneth Rogoff s neskrivenom su ironijom knjigu iz 2009. godine nazvali „Ovaj put je drukčije: osam stoljeća financijske gluposti“. Ta je ironija posveta svima koji su kroz povijest pogrešno smatrali da su nove gospodarske okolnosti jedinstvene situacije za koje stara pravila više ne vrijede.

Financijski sustav inherentno je procikličan. To znači da banke u dobrim vremenima mnogo lakše daju kredite nego u lošima. S tvrtkama i potrošačima optimistično gledaju na budućnost i podcjenjuju moguće rizike. Što razdoblje povoljnih kretanja dulje traje, to sjećanja na krizna vremena više blijede, krediti se odobravaju uz sve labavije kriterije, a dužnici se lakše odlučuju na podizanje novih kredita. Istovremeno se pojačava i pritisak na nadzornike da ublaže „nerazumne“ zahtjeve koji „neopravdano“ guše gospodarski rast. Slikovito, nakon dugog sunčanog razdoblja, bankari, i ne samo oni, skloni su zaboraviti da bi jednoga dana moglo početi – kišiti.

Gospodarski i financijski uzlet obično se u nekom trenutku preokrenu pa optimizam i pohlepa ustuknu pred strahom. Dužnici se tada – barem oni koji su to u stanju – klone novog duga, smanjuju potrošnju i odlažu investicije nastojeći otplatiti postojeće kredite. Sve to prigušuje gospodarsku aktivnost, povećava nezaposlenost i dodatno otežava otplatu dugova. Čak i ako banke ne započnu propadati, što obično nosi velike izravne troškove za porezne obveznike, vrlo nevoljko daju nove kredite, a to pak dodatno povećava nezaposlenost i opterećuje potrošnju i investicije. Jedina konstanta u dobrim i lošim vremenima jest prociklično ponašanje financijskog sustava. Paradoksalno, i građani koji u svakodnevnom životu imaju vrlo malo doticaja s bankama, osim korištenja uobičajenih platnih usluga, zbog takvog njihova ponašanja mogu ostati bez posla i izvora egzistencije.

Lekciju o cikličnosti financijskog sustava svladao sam na vrlo životan način kad sam se prije tridesetak godina priključio HNB-u kao direktor tadašnje Direkcije za istraživanja. Okidač za krizu je krajem devedesetih, kao što to obično biva, došao izvana – pokrenuli su je azijska kriza i intervencija NATO-a na Kosovu, koja je decimirala turizam. To je poskupjelo i ograničilo pristup inozemnim izvorima financiranja, što se prenijelo i na domaće uvjete financiranja. Međutim, dinamiku druge bankovne krize s kraja devedesetih presudno su odredile domaće ranjivosti, a ponajviše krajolik bankovnog sustava. Broj banaka tada se već primaknuo brojci šezdeset, koliko ih je u Hrvatskoj poslovalo na vrhuncu tog ciklusa. Mnoge od novih, privatnih banaka vodile su vrlo agresivnu politiku rasta financiranu priljevom novih depozita, koje su privlačile visokim kamatnim stopama. Tim se bankama nerijetko loše upravljalo, kršeći ne samo osnovne postavke razboritog poslovanja, nego i zakone. Promjena financijskih uvjeta i gospodarskih trendova razotkrila je slabosti banaka koje su do tada prikrivale kontinuiranim velikim priljevima depozita i počecima zaduživanja u inozemstvu. A propast niza banaka uplašila je i deponente, koji su prethodnih godina, ohrabreni visokim kamatama, počeli vraćati u banke ušteđevinu „iz čarapa“ ili inozemnih banaka. Sve skupa stvorilo je i znatne fiskalne troškove za isplatu osiguranih depozita te je dodatno produbilo nepovoljne gospodarske trendove.

Stanje u domaćem gospodarstvu i financijskom sustavu danas se znatno razlikuje od onoga prije tri desetljeća. Unatoč ponekad tmurnoj medijskoj slici, Hrvatska iza sebe ima deset godina gospodarske ekspanzije tek nakratko prekinutih pandemijom. Gospodarski uzlet osobito je uhvatio maha nakon pandemije. Snažan rast realnih plaća i dobiti poduzeća, uključujući i banke, te rekordno niska razina neprihodujućih kredita potakli su optimizam. A upravo je pretjeran optimizam mehanizam koji predstavlja sjeme buduće nestabilnosti. Visoke stope rasta kredita već dvije godine povećavaju zaduženost građana i poduzeća, a rast zaduženosti mogao bi se ubrzati s očekivanim usporavanjem gospodarskog rasta i sporijim rastom dohodaka. Pritom većina kredita poduzećima odlazi u ciklički osjetljive djelatnosti, poput građevine, kojima obično u uvjetima preokreta ciklusa najviše rastu neprihodujući krediti. Banke su popustile kriterije zaduživanja i za građane pa su se stambeni krediti proteklih godina odobravali na sve dulje rokove i uz sve veći teret otplate kako bi držali korak s rastućim cijenama stambenih nekretnina. Banke istovremeno slabe kapitalnu osnovicu vrlo visokim isplatama dobiti u kombinaciji sa snažnim rastom aktive. Jednako tako, koriste različite metode „optimizacije“ aktive koje su raspoložive u okviru regulatornih pravila, poput sintetske sekuritizacije. Tim se metodama prividno popravlja slika kapitaliziranosti, ali one nose dodatne rizike. Sve je to dovelo domaći bankovni sustav na začelje među europskim zemljama prema veličini viškova kapitala povrh regulatornih zahtjeva.

Bankovni sustav je i dalje siguran i stabilan. Iako bankarima postupno blijedi sjećanje na prošle financijske krize, ne treba podcijeniti njihovo iskustvo s poslovanjem u kriznim okolnostima. Da se nisu spremno hvatale s njima u koštac, ne bi bile među trećinom banaka koje su preživjele zadnja tri desetljeća. Isto tako je zamjetan i napredak u nadzoru. HNB danas raspolaže boljim alatima i kudikamo je snažnije kapacitiran za nadzor banaka. Uostalom, postali smo dio Jedinstvenog nadzornog mehanizma europodručja. Konačno, kodificirani makrobonitetni instrumentarij na razini EU-a omogućio je HNB-u da već nekoliko godina kao odgovor na rastuće rizike povećava kapitalne zahtjeve za banke, koji su među najvećima u Europi. Od prošle su godine prvi put uvedena i ograničenja iznosa kredita u odnosu na dohotke i vrijednosti zaloga kojima se ublažavaju rizici povezani s pretjeranim popuštanjem kriterija kreditiranja. Zbog svega toga bankovni sustav ne bi trebao biti ugrožen ni ako se rizici nastave akumulirati još neko vrijeme. No ne može se isključiti da snažniji globalni poremećaj prebaci banke u „defenzivni“ model poslovanja u kojemu one manje razmišljaju o tome kako poduprijeti gospodarstvo i zaposlenost, a više o naplati postojećih kredita. Jedan od teologa iz Borgesove priče na kraju novele završi na lomači jer su ga argumenti u borbi protiv jedne hereze nehotično svrstali na stranu druge. Današnji financijaši ne moraju se plašiti takve sudbine, ali posljedice pogrešnih percepcija o cikličkim pravilnostima svojstvenima gospodarstvu i financijskom sustavu, itekako mogu biti dramatične. Iako ću za koji dan promijeniti posao, i dalje ću u novim situacijama i novim pokazateljima nastojati iščitati povijesne pravilnosti koje navješćuju poteškoće u financijskom sustavu. Naime, na novom ću se poslu u Europskoj središnjoj banci u velikoj mjeri baviti upravo aktivnostima usmjerenima na očuvanje financijske stabilnosti. Taj će posao obuhvatiti sve članice europodručja, u kojima su financijski sustavi uglavnom razvijeniji, a rizici kompleksniji nego u Hrvatskoj. Usto su nadležnosti razbacane po desecima nacionalnih regulatora čije će aktivnosti trebati koordinirati. U tome će mi svakako koristiti iskustva stečena u Hrvatskoj tijekom protekla tri desetljeća. Perspektiva vođenja politike usmjerene na očuvanje financijske stabilnosti u malom, otvorenom gospodarstvu osjetljivom na globalne poremećaje, itekako je relevantna u današnjem svijetu koji nosi niz novih rizika. Ako regulatori, nadzornici i financijski sustav u cjelini budu uspješno prepoznavali i izbjegavali nove rizike, nove generacije naših ekonomista i financijaša neće morati učiti o financijskim krizama na temelju vlastitog iskustva, već će imati komotnu poziciju proučavanja kriza isključivo iz povijesnih knjiga. No ako prevladaju zaborav i pohlepa, ostat ćemo osuđeni na ponavljanje uvijek istog usuda.