Guverner Boris Vujčić gostovao je na N1 televiziji i u intervjuu s Hrvojem Krešićem govorio je o prelasku u Europsku središnju banku i monetarnoj politici. Intervju je objavljen 20. svibnja 2026.

---

Dobar dan i dobro došli. Naš idući gost s kojim imamo priliku razgovarati u velikom intervjuu je još uvijek guverner HNB-a, gospodin Boris Vujčić, ali i budući potpredsjednik Europske središnje banke. Dobar dan i dobro došli.

Hvala lijepa. Ugodno mi je biti tu.

E sad, samo jedno pitanje odmah za početak. U kojoj ste točno fazi između ovoga – guverner HNB-a i potpredsjednik Europske središnje banke?

Pa sad sam otprilike dva tjedna, i manje, od odlaska na novu funkciju u Frankfurt. Prvoga lipnja postajem potpredsjednik Europske središnje banke, tako da imam dva ureda koja već rade zajedno – ovaj u HNB-u i onaj u Europskoj središnjoj banci, u tranziciji. Tako da je veselo, dosta posla ima.

Što vas tamo točno čeka? Što ćete raditi u Frankfurtu?

Pa radit ću u principu isti posao kao što sam radio već zadnjih 25 godina, ako ne i 30. Međutim, na drugoj razini – na razini Europske središnje banke koja je druga najveća, ja bih rekao i najznačajnija središnja banka na svijetu. U tom pogledu se mijenja, ajmo reći, opseg tog posla, ali sam posao je ništa novo za mene. To je središnjobankarski posao koji sam radio i do sada.

U kakvom stanju ostavljate Hrvatsku narodnu banku?

Ja mislim u jako dobrom stanju. Kad sam došao u Hrvatsku narodnu banku, a to je bilo na kraju 1996. godine, u prosincu – ja uvijek računam da sam od '97. u njoj – došao sam na poziv par ljudi koji su me zvali u to doba: Velimir Šonje, Borislav Škegro i Marko Škreb koji je tada bio guverner. Rekli su mi: "Dođi u Hrvatsku natrag da gradiš instituciju." To je bio pitch – idemo graditi instituciju u Hrvatskoj koja je potrebna sada. I mogu reći da je od tada, pa do danas, Hrvatska narodna banka stvarno izgrađena u jednu respektabilnu instituciju koja je cijenjena ne samo u Hrvatskoj nego i međunarodno. Obavila je svoj posao vrlo dobro do sada, danas je duplo veća nego što je bila kad sam ja došao u nju i u nju se stvarno možemo pouzdati. To je institucija koja zna što radi i koja će to znati raditi i u budućnosti.

Često se mogu čuti komentari i kritike otkako je Hrvatska ušla u euro: što će nam više HNB? Odnosno, što točno radi HNB kad se sve najvažnije odluke donose u Frankfurtu? Imamo euro, nemamo više kunu. Što točno onda i dalje radi HNB, odnosno što ostavljate HNB-u da radi i dalje nakon što odete u Frankfurt?

Pa HNB i dalje radi, ja to obično objašnjavam, sve što je radio i do ulaska u eurozonu osim odluka o kamatnim stopama. Koje, usput bude rečeno, nisu ni bile najvažnije odluke monetarne politike prije nego što smo ušli u eurozonu. Naš cilj je bio prvenstveno vezanje uz tečaj eura zbog strukture hrvatske ekonomije, valutnih izloženosti itd. Tako da HNB i dalje radi sve što je radio prije: od provođenja monetarne politike ECB-a na hrvatskom tržištu, supervizije hrvatskih banaka, provođenja platnog prometa u Hrvatskoj, distribucije gotovine, istraživanja, pa do kompletne statistike. Znači, sve funkcije su ostale osim same funkcije donošenja odluka o monetarnoj politici koje se sada svakih pet tjedana događaju u Frankfurtu. A u njima sudjeluje guverner Hrvatske narodne banke, što je isto važno, s jednim glasom među 21 zemljom eurozone.

Sad će Hrvatska imati dva glasa? Pa, na neki način.

Neće imati dva glasa zato što smo mi svi tamo u svojoj osobnoj ulozi, kao pojedinci. Mi tamo ni ne sjedimo pod imenima država, nego po abecednom redu prezimena. Tako da svi mi zastupamo praktički svoje stajalište, ali mislim da je jako dobro za Hrvatsku da ima predstavnika u Izvršnom odboru Europske središnje banke. Ja sam prvi predstavnik ne samo Hrvatske, nego uopće novih zemalja Europske unije, odnosno cijele središnje Europe.

Neću vas pitati koga biste voljeli vidjeti na mjestu guvernera HNB-a jer znam da mi na to nećete odgovoriti, ali ću vas pitati kakav profil osobe biste htjeli vidjeti na mjestu guvernera ili guvernerke HNB-a?

Pa to je dobro smišljeno pitanje. Obično me pitaju koga bih htio vidjeti, ali ono što mogu reći sigurno je da to mora biti osoba koja je prvenstveno stručnjak. Znači, netko tko poznaje materiju kojom će se baviti, tko poznaje središnje bankarstvo, odnosno tko poznaje probleme monetarne politike, supervizije, platnoga prometa i, naravno, netko koga će prihvatiti Hrvatska narodna banka. Jako je važno, kad dođete u takav jedan krug ljudi koji su tamo godinama, koji su u načelu svi stručnjaci i koji su došli tamo po stručnim kriterijima, da isto takvu osobu mogu prihvatiti.

Što se tiče tog Frankfurta i cijelog vašeg odlaska u Frankfurt, ajmo to tako reći, koliko je to bilo teško i izazovno? Mislim prije svega, naravno, probiti se na taj nivo. Ne ulazeći sad u to koliku ste podršku vlade, diplomacije ili ovih i onih imali, nego naprosto pretpostavljam da jednim dijelom do toga dolazi i zbog vašeg osobnog angažmana, imena i prezimena te svega što ste radili na sastancima ECB-a i u suradnji s drugim guvernerima.

Pa ja bih rekao da je to posljedica dugogodišnjeg mog prisustva u tom krugu ljudi koji me vrlo dobro poznaju i profesionalne reputacije koju godinama gradite. Ljudi vas ili više ili manje cijene i stvore svoje mišljenje o vama. Ne možete to mišljenje stvoriti u mjesec dana, ono je posljedica dugoga razdoblja. Tako da sam imao tu reputaciju koju sam imao. Potrudio sam se, naravno, kada sam postao kandidat imenovan od Vlade, da napravim i kampanju kao što su svi radili. Jer to je izbor – bilo je šest kandidata, tri kruga glasanja. Znači, to je jedna kampanja koju vodite, a onda sam dobio i podršku Vlade sa svoje strane za tu kampanju. Sve to skupa je na koncu rezultiralo mojim izborom za potpredsjednika Europske središnje banke, što je za mene čast i zadovoljstvo da sam dobio takvu ulogu. Ali to je jednako tako signifikantno i za državu i za cijelu središnju Europu koja je dobila, prvi puta, predstavnika u Izvršnom odboru Europske središnje banke. I drago mi je, isto tako, da sam ja kao karijerni središnji bankar dobio tu ulogu.

U tom trenutku kada ulazite u taj izbor, odnosno u finale te procedure, jeste li vi jedan od najdugovječnijih, ako ne i najdugovječniji guverner koji sjedi za tim stolom?

Pa je, da. U tom trenutku, praktički, bio je prije mene nizozemski guverner Klaas Knot koji je imao dva mandata od sedam godina, a ja sam sada s 14 godina u trećem mandatu, gdje bih imao duži staž od njega. Bio sam, ajmo reći, kao središnji bankar doajen te skupine, iako sam u samom Upravnom vijeću (Governing Council) Europske središnje banke bio tek otkad smo mi ušli u eurozonu.

Upravo zahvaljujući tome neki komentatori kažu: "Boris Vujčić je najvještiji političar u Hrvatskoj." Preživjeli ste, odnosno ne samo preživjeli, nego imali podršku i Zorana Milanovića, i Tihomira Oreškovića, i Andreja Plenkovića. Svi su oni s različitih političkih pozicija podržavali vas kao guvernera. Je li Boris Vujčić najsposobniji, najvještiji političar u Hrvatskoj?

Pa ne znam. Ja se nikad nisam smatrao političarem i mislim da mi je u dugovječnosti na ovoj poziciji – a nemojte zaboraviti da sam prije toga dva puta bio biran i kao zamjenik guvernera, prvi puta predložen od HSLS-a, drugi puta od HDZ-a, pa sam bio izabran za zamjenika glavnog pregovarača isto predložen od HDZ-a, a onda je došao Milanović...

I to su bili Ivica Račan i tako dalje.

Znači, ja mislim da mi je pomoglo upravo to što nisam bio političar da toliko dugo budem guverner.

Pa ne mora čovjek biti političar da bi bio politički vješt.

Pa dobro, mislim, ja sam netko tko je uvijek nudio ono što samo ja mogu ponuditi, a to je stručnost. To je lojalnost ideji stručnosti i onoga što radim, ali ne neizostavno političkim idejama. Zato jer ja mislim da je za središnjeg bankara vrlo važno da se ne veže uz politiku, nego da se veže uz stručnost, ideje onoga što radi i u tom smislu ponudi političarima svoju lojalnost.

Sigurno je jedan od vrhunaca vaše karijere u Narodnoj banci uvođenje Hrvatske u eurozonu, odnosno uvođenje eura u Hrvatsku. Iz današnje perspektive kad gledate, je li sve prošlo onako kako ste mislili da će proći? Tu prije svega mislim na inflaciju. Znamo koliko smo govorili o tome da će neke inflacije biti, ali da će ona biti vrlo, vrlo mala. Postoje različite okolnosti, izvanjske, ali i neke unutarnje – znamo koliko su rasle plaće itd. Jeste li očekivali da će Hrvatska po ulasku u euro toliko dugo kuburiti s inflacijom?

Ono što smo mi očekivali i ono što se dogodilo jest da će samo uvođenje eura imati efekt na inflaciju na način da će ona biti nešto viša nego što bi bila bez uvođenja eura. Ali to se dogodilo i u drugim zemljama. No, isto tako, ono što smo znali – kao što je bio slučaj i u drugim zemljama – jest da taj efekt neće biti velik. Postoje tri neovisne procjene koje ocjenjuju te efekte između 0,2 i 0,4 postotna boda višom stopom inflacije nego da nismo uveli euro. I to je u okviru onoga što su i druge zemlje doživjele. Prema tome, euro definitivno nije razlog zašto mi imamo visoku inflaciju.

Najbolji dokaz za to, što uvijek ponavljam, jest da su zemlje koje nisu uvele euro – znači Češka, Mađarska, Poljska, Rumunjska, Bugarska – imale višu inflaciju od nas. Prema tome, da je do eura, onda bismo mi imali višu inflaciju od njih. Znači, nešto je drugo u pitanju, nije euro razlog zašto smo imali povišenu inflaciju. Mi smo, nažalost, uvodili euro upravo u trenutku kada je nakon desetljeća globalna stopa inflacije porasla, pa je onda javna percepcija da je uvođenje eura odigralo ulogu u tome procesu. Ali u biti radi se o globalnom šoku koji je pogodio sve u isto vrijeme, a ne samo Hrvatsku zato što je uvodila euro.

Što se tiče ostalih stvari, ne bih ništa promijenio u odnosu na ono što smo napravili. Mislim da smo mi izvrsno tehnički odradili uvođenje eura – od priprema makroekonomske pozicije iz koje smo krenuli u to, bankarskog sustava, ulaska u kooperaciju s Europskom središnjom bankom u takozvani sustav zajedničke supervizije na poseban način prije samog ulaska u eurozonu, pa sve do svih posljedica uvođenja eura koje su za Hrvatsku, ja mislim, izvrsne.

Ako pogledate, naš najveći problem je cijelo vrijeme bila velika valutna izloženost Hrvatske. Mi smo u stranoj valuti prije uvođenja eura imali izloženost svih sektora – države, poduzeća, kućanstava – od 77 milijardi eura duga. Što to znači? Prije uvođenja eura, 10% deprecijacije domaće valute bi značilo da se dug domaćih sektora povećava za 7,7 milijardi eura, što je jako puno, preko 10% BDP-a. Znači, bilo kakva deprecijacija domaće valute bi dovela praktički do značajne recesije jer bi se dug jako povećao. Kako riješiti taj problem? Jedno rješenje je bilo uvođenje eura. Mi smo 31. prosinca 2022. imali 115% BDP-a izloženost u stranoj valuti, a 1. siječnja 2023. ispod 1% – samo dolarsku izloženost. I to je riješilo naš ogroman makroekonomski problem. Zbog toga su kamatne stope pale.

To je još važnije za građane i za poduzeća. Ako pogledate, u trenutku kad smo mi krenuli na put prema euru – a to je bilo početkom 2017. godine kad smo odlučili ići tim putem – razlika u kamatnim stopama koja se plaćala u Hrvatskoj u odnosu na, recimo, Njemačku, bila je takva da su na stambene kredite kamatne stope bile gotovo 3 postotna boda više u Hrvatskoj nego u Njemačkoj. Danas su 0,7% niže nego u Njemačkoj. Na kredite poduzećima su kamatne stope u tom trenutku bile 2,3 do 2,5 postotnih bodova više nego u Njemačkoj, a sada su iste. Hrvatsko poduzeće plaća iste kamatne stope.

Otkad sam postao zamjenik guvernera 2000. godine, mene su uvijek pitali kad sam išao okolo: "Kada će kod nas biti kamatne stope kao u Njemačkoj?". Evo, sada su. A ja sam cijelo vrijeme govorio: "Tek kad uđemo u eurozonu, nemoguće je da se to dogodi prije." Sada su čak i niže nego u Njemačkoj i ja mislim da je to jako velika korist za sve – i za ekonomiju, i za državu, za poduzeća i za građane.

Europska središnja banka, naravno, mora voditi računa o svim državama članicama eurozone i de facto o gospodarstvu Europske unije koje je naslonjeno na eurozonu, iako nisu sve države članice unutra. Mislite li – uostalom, bit ćete sada u poziciji, bili ste i do sada, ali sada još više u Frankfurtu – da ćete biti snažniji na strani restriktivne politike zbog inflacije ili poticanja rasta koji se traži zbog velike javne potrošnje, pogotovo vezano za ulaganje u sigurnost i obranu? Hoćete li biti više, kako bi se reklo kolokvijalno, jastreb ili golub?

Ono što je sigurno jest da Europska središnja banka ima jedan primarni cilj, a to je stabilnost cijena. Međutim, što to znači u praksi? Stabilnost cijena je funkcija i razine kamatnih stopa – znači restriktivnosti monetarne politike, gdje idemo s kamatnim stopama gore ili ih spuštamo ako imamo inflaciju ispod cilja – ali je isto tako i funkcija onoga što se događa u ekonomiji. Ako je potražnja u ekonomiji niža, stope inflacije će biti niže. Ako je potražnja viša, što znači da gospodarstvo brže raste, to će utjecati i na stopu inflacije.

Pa bez obzira na to što je naš jedini cilj stabilnost cijena, mi uvijek moramo voditi računa i o tome u kojoj je fazi ciklus gospodarskog rasta. Na taj način ću i ja, kako bismo postigli osnovni cilj, a taj je stopa inflacije od 2% u srednjem roku, morati voditi računa o tome što se događa s ekonomijom. Ako vidimo da ekonomija ide u fazu smanjenja rasta ili čak recesije, jasno je da ćemo morati spuštati kamatne stope. Ako ekonomija raste snažno, ako imamo pritisak na rast cijena, morat ćemo dizati kamatne stope. Najnezgodnija situacija je ona u kojoj smo sada...

Negdje između?

Gdje imamo, zbog vanjskog šoka cijena energije i zbog rata u Iranu – što je nešto što, naravno, ne možemo kontrolirati – situaciju pritiska na rast cijena. Cijene energije su snažno porasle, inflacija energije u Hrvatskoj je preko 17% sada. S druge strane, to utječe negativno na stopu rasta i tu morate uvijek biti pametni, balansirati na način da pokušate u srednjem roku pogoditi tu stopu inflacije od 2%, imajući na umu da imate konfliktne ciljeve. Imate pad gospodarskog rasta koji može povući inflaciju nadolje, a s druge strane imate rast cijena energenata koji se može preliti na ostale cijene i vuče inflaciju prema gore.

Kada se u Europskoj središnjoj banci razgovara i razmišlja o tome, vodi se, naravno, računa o svim državama članicama eurozone, ali pretpostavljam primarno ipak o onima koje najviše utječu na eurozonu, a to su Francuska i Njemačka, pa onda i druge veće države po gospodarstvu i volumenu. Je li vas pogodilo kad su vam iz Vlade predbacivali da se vi ne zalažete dovoljno za Hrvatsku u trenutku kad Hrvatskoj možda ne odgovara monetarna politika zbog inflacije u samoj zemlji? Jer mislim da svi članovi Vlade, uključujući i premijera od kojeg je stizala ta kritika, znaju kako funkcionira Europska središnja banka i na koji način se te odluke donose.

Da, vi se više ne možete u Upravnom vijeću Europske središnje banke zalagati za nacionalne interese na način na koji se to može u nekim drugim europskim institucijama, jednostavno zato jer se o tome ni ne raspravlja. Mi raspravljamo isključivo na temelju podataka za eurozonu. Mi ne raspravljamo o podacima za Njemačku, Francusku, Hrvatsku ili Maltu, nego govorimo o rastu BDP-a eurozone, nezaposlenosti eurozone, inflaciji eurozone, tekućem računu i platnoj bilanci eurozone. Samo se o tome raspravlja. Prema tome, jedini cilj je prosječna stopa inflacije na razini eurozone od 2%. Kada nju postignemo, moguće je da postoje razlike između pojedinih zemalja, da neka zemlja ima višu, a neka nižu stopu inflacije, ali onda te stvari treba adresirati nekim drugim politikama. Ne može se imati 21 monetarna politika za 21 zemlju eurozone.

Od stvari po kojima se još uvijek pamte vaši mandati u HNB-u, tu je, naravno, slučaj "Franak" koji još uvijek traži neke pravne epiloge, a neki bi mogli biti potencijalno i nezgodni. Iz današnje perspektive, vjerujete li da ste se dovoljno potrudili tada u HNB-u da građanima objasnite zašto takve kredite možda ipak ne bi trebali uzeti, ili da možda bankama stavite još koju prepreku da ne idu prema takvim kreditima?

Pa ja mogu reći iz vlastite perspektive da sam ja bio upravo taj koji je tada upozoravao na rizike uzimanja kredita u francima i da sam to napravio najtransparentnije moguće u Hrvatskom saboru. Tamo sam upozorio na to prilikom godišnjeg izvješća Hrvatske narodne banke, i to sam ponovio. Nakon toga ne mogu reći da je u to doba postojalo puno volje da me se sluša.

Niti s jedne strane?

Niti s jedne strane. Tek kasnije, naravno, kad je problem izbio, onda su počela pitanja: "Pa što si radio? Pa jesi mogao napraviti više?" itd. Ja sam zapravo tada rekao vrlo jasno, i bili su napisi u novinama i na televiziji – neki su pisali da Vujčić od buhe pravi slona, da želi spriječiti ljude da uzmu jeftine kredite. Ali, naravno, to se onda jako brzo okrenulo. Ja uvijek imam satisfakciju da sam na vrijeme, rekao bih prvi, ukazao na to gdje stvarno leži rizik i da se on, nažalost, materijalizirao, i to u lošijem obliku nego što se moglo u to doba pretpostaviti.

Još samo jedna kritika koja se često može čuti na račun HNB-a. Bankarski sektor u Hrvatskoj je izrazito stabilan i netko će reći poprilično profitabilan za vlasnike banaka. Je li Hrvatska narodna banka uvijek činila dovoljno da taj novac na neki način zadrži u Hrvatskoj, a ne da on odlazi prema bankama majkama brojnih banaka koje u Hrvatskoj posluju, a zapravo nisu u vlasništvu Republike Hrvatske, građana ili domaćih fondova?

Dvije stvari su tu u tom pitanju. Prvo, u interesu je svih u Hrvatskoj da banke budu profitabilne. Jer kad nisu profitabilne, onda to nije dobro. To smo isto vidjeli i to bismo trebali već naučiti – da kad banke nisu profitabilne, onda propadaju, a kad propadaju, propadaju često na veliki račun poreznih obveznika. Prema tome, dobro je da su banke profitabilne i cilj Hrvatske narodne banke je da banke budu profitabilne. Što se tiče isplata dobiti – da bi netko uložio novac, mora imati isplatu dobiti. Ako uspoređujemo situaciju u Hrvatskoj s drugim bankama, onda je Hrvatska narodna banka sigurno napravila više nego u prosjeku druge središnje banke, otkad sam ja tamo, da se veći dio te dobiti zadrži u Hrvatskoj nego što je to inače slučaj u Europi. Evo, to je odgovor na vaše pitanje.

Dobro. Dajte samo...

I to je potkrijepljeno podacima, to je neupitno.

Da. Dajte samo za kraj da vas pitam neke stvari o kojima niste toliko često govorili u javnosti. Što biste rekli da je bilo najvažnije za formiranje vaših pogleda na ekonomiju, na financije, i općenito na to da se u životu bavite središnjim bankarstvom?

Pa ja nikad nisam mislio da ću se u životu baviti središnjim bankarstvom. To je stvarno došlo tako što sam u to doba već radio u Europskoj komisiji u Bruxellesu, na Beaulieuu, u DG-u u to vrijeme, i zazvonio je telefon. Pitali su me da dođem u Hrvatsku graditi instituciju, sjećam se da su tako rekli. Lupiš petama i kažeš: "Evo, sve za Hrvatsku, sky is the limit, gradimo institucije" i tako sam došao. Nisam ja planirao baviti se središnjim bankarstvom, a nisam planirao ni da postanem zamjenik guvernera ni guverner. Oba puta me netko pitao, nazvao i pitao bih li to bio.

Jesam li sretan zbog toga što sam napravio? Jesam. Da sam ostao, ne znam, možda u Bruxellesu, bio bih možda uspješan međunarodni europski činovnik, ali sigurno ne bih napravio ovo što sam napravio u Hrvatskoj. Ne bih izgradio instituciju, ne bih donio toliko odluka koje su bile važne za državu i utjecale na život ljudi, tako da sam vrlo zadovoljan tim izborom. A što je formiralo moja mišljenja kad sam se već počeo baviti tim poslom? Pa iskustvo. Iskustvo je jako važno. Znači, puno čitate, puno učite, pitate druge, sve je to jako važno – ono što vam drugi kažu u tim interakcijama s ljudima koji imaju više iskustva od vas, sve što ste naučili, a na koncu i vaše osobno iskustvo. Kad prođete toliko kriza koliko sam ja prošao, mislim da je to nešto što nigdje ne možete naučiti ako ne prođete kroz njih i ne vidite točno kako se razvijaju. To je nešto što nosim sa sobom, što ću vrlo rado prenositi na druge. Nadam se da mi ove krize neće trebati u budućnosti, ali nije isključeno i nije loše imati nekoga tko je prošao toliko kriza ako iduća dođe.

Jedno vrijeme je... Mislim, poznato je da pratite literaturu, ne samo publicistiku, odnosno ekonomske naslove, nego i beletristiku, pa me u tom pogledu zanima što biste rekli da vas je tu oblikovalo? I pogotovo kada je riječ o ekonomskoj misli, je li to Keynes ili možda ipak nije, ili je možda ipak netko malo više, što bi se reklo, jastrebovski autor?

Pa hajde, da, to je isto jako dobro pitanje. U različitim fazama različite stvari. Možda u početku Keynes, rekao bih...

Ipak?

Da, da, u početku. Međutim, kasnije sve više možda Friedman, Lucas i ova Chicago škola koja je konzervativnija, ajmo reći liberalnija ili konzervativnija, kako tko to definira.

Zavisi tko je konzervativac, da.

Tako je. A s druge strane, u beletristici me Ivo Andrić sa svojim "Znakovima pored puta" dosta definirao. On je jedanput napisao, kad ga pitaju o revoluciji i što ona znači, a on kaže: "Sve zavisi s koje strane barikade se nalazite."

Da. Još jedno pitanje. Malo sam se, naravno, znajući da ćemo voditi ovaj razgovor i da će on biti nešto dulji, raspitivao, kopao, pa sam čuo priču – a vi mi sad recite je li ona točna ili nije – da zapravo niste nikad htjeli studirati ekonomiju, nego da ste imali neku sasvim drugu ideju.

Da, da, nije bio prvi izbor sigurno ekonomija. Prvi izbor je bila režija.

Filmska režija?

Filmska režija, da. Ja sam se bavio dosta dugo fotografijom, zarađivao novac od toga dok sam išao u srednju školu i na fakultet. Sjedio sam i u Kinoteci, tri puta tjedno valjda pogledao sve filmove i mislio sam da bi bilo lijepo da postanem režiser. Bio sam više u tom umjetničkom smjeru, iako mi je matematika uvijek dobro išla. Ali onda sam nekako shvatio... Tata mi je rekao u jednom trenutku: "Gle, koliko se..." Bio je tada SIZ kulture u Jugoslaviji, pa u republikama i tako, i onda mi je rekao: "Otprilike ima novca za pet filmova godišnje, od kojih će dva, tri dobiti ovi što su se zvali režimski redatelji u to doba, a svi ovi mladi režiseri se tuku za ova dva-tri mjesta svake godine. Imat ćeš 50 godina, snimit ćeš tri filma, ako je to to što želiš." Onda sam ja pomislio: "Možda to i nije to, idem ja na nešto drugo." I onda, što ću, što ću?

U to doba sam čitao Johna Kennetha Galbraitha, Jean-Jacquesa Servan-Schreibera kad govorimo o tome, o japanskom usponu. U to doba je Japan bio zemlja koja je trebala čak prijeći Sjedinjene Američke Države kao najuspješniju ekonomiju.

Jedna od one dvije, uz Argentinu, koje nemaju smisla za BDP.

E, tako otprilike, da. I onda sam rekao: "Pa to je zanimljivo, idem na ekonomiju." Evo, tako sam završio na ekonomiji.

Onda ću ponoviti ono pitanje o knjizi, ali ću vas sad pitati: koji su vas onda filmovi formirali?

Uf, puno toga stvarno, ali možda najviše talijanski neorealizam. Cijeli ciklus talijanskog neorealizma sam pogledao u Kinoteci, to mi je nekako bilo najbliže. Ali onda i puno toga nakon toga.

Znači, "Kradljivci bicikala" pa nadalje.

E, pa tako je.

Gospodine Vujčiću, hvala vam puno. Želim vam, naravno, sreću u Frankfurtu i hvala vam što ste bili naš gost.

Hvala vama.

Intervju je dostupan na internetskoj stranici N1 televizije.