Makroekonomska kretanja i strukturna pitanja u zemljama Srednje i Istočne Europe

Objavljeno: 9.11.2018.

Očekuje se da će se gospodarski rast u Srednjoj i Istočnoj Europi u kratkom roku nastaviti zahvaljujući još uvijek povoljnim cikličkim uvjetima. Međutim, u mnogim je zemljama moguće usporavanje stopa rasta djelomično uzrokovano ograničenjima na strani ponude i sazrijevajućim poslovnim ciklusima. Procjene potencijalnog rasta upućuju na to da su jazovi proizvodnje u svim zemljama pozitivni ili zatvoreni te da su se stope nezaposlenosti približile razinama zabilježenima prije krize, utječući na rast plaća.

Iako pozitivne izglede za budući rast donekle ugrožavaju sve veći rizici koji prijete globalnom gospodarstvu, kao što su eskalacija napetih trgovinskih odnosa i pooštravanje financijskih uvjeta, stanje zemalja Srednje i Istočne Europe općenito se doima dovoljno dobrim da izdrži utjecaj negativnih šokova. Popravila su se salda tekućih računa na kojima je u mnogim zemljama zabilježen višak, dok su međunarodne likvidnosne pozicije obilate. Gospodarski oporavak popraćen naporima uloženima u provedbu programa fiskalne prilagodbe doveo je do poboljšanja salda opće države, a javni je dug smanjen. Osim toga, u većini su zemalja financijski sustavi ostali robusni i otporni, o čemu svjedoči odolijevanje šokovima proizašlima iz globalne financijske krize i europske dužničke krize.

Unatoč dobrim izgledima za rast i smanjenoj ranjivosti, srednjoročni potencijal rasta regije ne čini se dovoljnim za osiguravanje dinamike realne konvergencije zabilježene prije krize. Najnoviji podaci pokazuju da konvergencija još postoji, ali se vidljivo usporila. Mnogim bi zemljama regije sadašnjim tempom trebala desetljeća da dosegnu razine dohotka kakve se bilježe u Njemačkoj, Austriji ili Švedskoj, zemljama s kojima se rado uspoređujemo. Posljednja je kriza pokazala da postoje događaji koji mogu obustaviti rast i konvergenciju tijekom produljenog razdoblja, pa čak i djelovati u suprotnom smjeru i uzrokovati divergenciju. Poznato je da je za dugoročno podizanje životnog standarda ključna produktivnost rada, koja se može raščlaniti na povećanje kapitala po radniku i rast ukupne faktorske produktivnosti. Iako se očekuje da će ulaganja i nadalje rasti, nije izgledno da će se u bliskoj budućnosti ponoviti stope rasta zabilježene u prvom desetljeću ovog stoljeća, kad su bile popraćene snažnim priljevom inozemnih izravnih ulaganja i povezanim prijenosom tehnologije i znanja i iskustva. Zbog toga će ukupna faktorska produktivnost naposljetku biti ključna odrednica dugoročne konvergencije.

Za nas kao nositelje politika ključno je razumijevanje odrednica prihvaćanja tehnologije i rasta ukupne faktorske produktivnosti kao kanala djelovanja. Sve je više teorija i empirijskih istraživanja koji povezuju razvoj i prihvaćanje tehnologija s ulogom institucija u najširem smislu. Podaci govore u prilog takvom ishodu, što je ovdje vidljivo na uzorku zemalja s tržištima u razvoju. Postoji snažna pozitivna veza između kvalitete institucija i ljudskoga kapitala s jedne strane i rasta s druge strane. Nadalje, u kontekstu novih država članica EU-a, države s boljim institucijama u pravilu povlače više sredstava iz fondova EU-a, što čini još jedan kanal kojim država može pridonijeti povećanju potencijala rasta zemlje.

Što se tiče kvalitete institucija, kretanja nisu ohrabrujuća. Ako kvalitetu mjerimo indeksom kvalitete upravljanja Svjetske banke (engl. Worldwide Governance Indicator), gotovo da nije ostvarena nikakva konvergencija prema Njemačkoj, koju možemo uzeti kao uzor. Iznimke vrijedne spomena jesu baltičke države, u kojima su zabilježena pozitivna kretanja čak i nakon globalne financijske krize. Države Srednje i Istočne Europe zaostaju i kad je riječ o kvaliteti ljudskoga kapitala ako ih uspoređujemo s državama EU-a koje ostvaruju najbolje rezultate u testovima PISA iz matematike i prirodoslovlja (Finskom, Švedskom, Austrijom i Njemačkom). Činjenica da su u mnogim zemljama u posljednjem desetljeću ostvareni čak i lošiji rezultati testova PISA nego ranije također obeshrabruje, pri čemu je riječ o fenomenu koji nije ograničen samo na regiju SIE-a, već se pojavljuje i u drugim europskim zemljama.

Takva su kretanja s jedne strane zabrinjavajuća, no s druge nam strane nude priliku da povećamo učinkovitost reformi i ubrzamo ih jer su povezane potencijalne koristi znatne. Europska komisija procjenjuje da strukturne reforme kojima se zatvara samo polovina jaza u odnosu na države s najboljim rezultatima u različitim područjima (tržišna konkurentnost i regulacija tržišta, izdaci za istraživanje i razvoj, struktura vještina, porezna struktura, sudjelovanje na tržištu rada, "izdašnost" naknada za nezaposlene i aktivne politike na tržištu rada), što se ne čini pretjerano ambicioznim, mogu imati znatne makroekonomske učinke. U razdoblju od deset godina od provedbe reformi razina BDP-a u zemljama SIE-a porasla bi za oko 7%, a za dvadeset godina za oko 12% u usporedbi sa scenarijem bez reformi, a učinak na zaposlenost bio bi sličnih razmjera. MMF također upućuje na znatne koristi strukturnih reformi u smislu poboljšanja ukupne faktorske produktivnosti. Čak i da je riječ o pomalo optimističnim procjenama, napredak u blagostanju bio bi velik.

No, kako ispravno provesti strukturne reforme? Općenito, postoje dvije dimenzije strukturnih reformi. Prva, u načelu jednostavnija, odnosi se na reforme koje nas dovode bliže granici učinkovitosti. Međutim, izgledno je da smo iscrpili većinu lako iskoristivih mogućnosti povećanja produktivnosti koje proizlaze iz sektorske preraspodjele i uvoza strane tehnologije te da je za dodatna poboljšanja potrebna nova generacija reformi. Drugu generaciju čine reforme koje proširuju granicu, a obuhvaćaju, među ostalim, reforme tržišta proizvoda, politiku konkurentnosti, reforme tržišta rada, javne financije i oporezivanje (uključujući sustav socijalnog osiguranja), razvoj ljudskoga kapitala, inovacijsku politiku itd. Možemo li i trebamo li djelovati na svim ili barem na većini spomenutih različitih područja istodobno? Vjerojatno. Razumijemo li doista kao ekonomisti i nositelji politika sve sinergije, komplementarnosti i marginalne učinke različitih reformi? Vjerojatno ne u mjeri u kojoj bismo htjeli. Slažemo li se oko prednosti i vanjskih učinaka reformi? Usudio bih se reći – da.

Moramo imati na umu i političko-ekonomsku dimenziju procesa. Potrebno je pobrinuti se da program reformi dobije široku podršku, pogotovo s obzirom na to da će određene reforme uzrokovati kratkoročne troškove. U tom smislu, mlaka podrška tržišnoj ekonomiji i demokraciji i niska razina vjere u pravosudne sustave u zemljama SIE-a u usporedbi s etabliranim demokracijama mogle bi dodatno komplicirati stvari. Ovdje dolazi do izražaja važna uloga transparentnosti politika i komunikacije. Jasno je da neće svi naši potezi uvijek dobiti punu podršku šire javnosti, posebice u slučaju strukturnih reformi s dugoročnim koristima i kratkoročnim troškovima, no katkad hrabrost donosi nagradu iznad svih očekivanja.