Guverner Hrvatske narodne banke (HNB) Željko Rohatinski još u prosincu prošle godine novoj vladi poslao je prilično ozbiljnu poruku - o potrebi da sreže proračunske rashode za najmanje devet milijardi kuna kako bismo izbjegli grčki scenarij.

Iako to nije brojka koju je Vlada zacrtala u Smjernicama za izradu proračuna, zanimljivo je da je upravo Rohatinski među prvim stručnjacima koji su ocijenili da je smjer kojim se u tim najavama krenulo dobar.

Zvuči kao "utješna nagrada", no Rohatinski je 2008. proglašen najuspješnijim guvernerom u Europi i svijetu, pa je to i poprilično utješna poruka.

U razgovoru za Vjesnik pojasnio je zašto misli tako te što još očekuje od Vlade da bismo napokon preokrenuli negativne gospodarske trendove, ocijenio treba li nam MMF na tome putu te "zaokružio" neke od pomalo teških točaka svoga drugog mandata.

–

Što ste mislili ocjenom da je Vlada najavom ušteda i nekih mjera iz Smjernica za donošenje proračuna krenula u dobrom smjeru? Koliko nas to odmiče od grčkog scenarija?

Okvirno, smanjenje deficita konsolidirane opće države u ovoj godini za oko 1.7 posto BDP-a, kakvo je predviđeno u Smjernicama, sukladno je intencijama Zakona o fiskalnoj odgovornosti i HNB-ovim procjenama o mogućnostima njegova financiranja. Kako se pritom predviđa stagnacija proračunskih prihoda, ispravno je i opredjeljenje da je takvo smanjenje deficita moguće ostvariti jedino odgovarajućim smanjenjem ukupnih proračunskih rashoda. Međutim, i dalje postoje određene nedoumice u pogledu obuhvata i strukture tih rashoda.

S tim u vezi, polazeći od činjenice da je dio rashoda relativno autonoman u odnosu na tekuću fiskalnu politiku, kao što su izdaci za kamate, indeksacija mirovina i slično, i da će oni u ovoj godini porasti, HNB je procijenio da je za ostvarivanje predviđenog deficita potrebno u 2012. godini smanjiti "ostale" proračunske rashode za oko 9 milijardi kuna. Posebno tekuće rashode, uz zadržavanje investicija na dosadašnjoj razini. U Smjernicama nije sadržana detaljnija razrada rashodnog dijela bilance konsolidirane opće države, nego samo Državnog proračuna, tako da još nije vidljivo kako se uz smanjivanje ukupnih rashoda tog proračuna za 4.7 milijardi kuna namjerava održati agregatni deficit u predviđenim okvirima.

Izvjesna je intencija da se dio investicija prebaci iz Državnog proračuna na pojedina javna poduzeća koja ne ulaze u kategoriju "opće države", kao i da se odvojeno iskazuju dug umirovljenicima, deficit HAC-a te moguće protestiranje dijela državnih jamstava, ali tek će se s tim stavkama moći formirati cjelovita slika o ukupnoj fiskalnoj poziciji u ovoj godini.

Je li se moglo i trebalo rezati više? Vidite li u nekim segmentima ipak naznake oklijevanja da se provedu neki bolni rezovi?

Ovdje nije riječ samo o proračunu za jednu godinu, nego o početku vođenja dugoročno održive fiskalne politike koja će još daleko više dobiti na značenju ulaskom u Europsku uniju. Zato je bitno da se potrebna fiskalna konsolidacija ostvaruje mjerama trajnog karaktera, a ne tek kratkoročnim odustajanjem od pojedinih izdataka.

Sigurno da je veća racionalnost u poslovanju javnog sektora jedna od vrlo važnih dugoročnih mjera, ali ne i dovoljna da sama bitno izmjeni fiskalnu poziciju zemlje. Za to su potrebne radikalne strukturne reforme, uključujući smanjivanje pojedinih prava, o kojima se zasad još malo govori.

Ovih su dana u Zagrebu bili misija MMF-a i stručnjaci rejtinške agencije, a očekuje se dolazak još dviju. Možete li procijeniti kakve bi mogle biti ocjene? I koliko će na to utjecati spremnost građana da prihvate neke stvari - već s prvim najavama rezanja subvencija, na primjer, u poljoprivredi, najavljuju se i moguće blokade cesta traktorima...

Što se tiče MMF-a i rejtinških agencija, postoje izgledi da oni prihvate opredjeljenja iz Smjernica kao prvi korak prema jačoj fiskalnoj konsolidaciji, ali je sasvim izvjesno da će pritom tražiti precizno utvrđivanje konkretnih mjera i mehanizama kojima Vlada namjerava ostvariti predviđene proračunske veličine. Ovi pak moraju biti vjerodostojni i u funkciji dugoročne konsolidacije.

S druge strane, najave mogućih otpora smanjivanju nekih proračunskih rashoda sasvim su normalan i legitiman oblik pokušaja zaštite pojedinih parcijalnih interesa, ali imam dojam da je većina građana potpuno svjesna ukupne situacije i nemogućnosti nastavka dosadašnjeg načina života.

Pred kraj 2010. ocijenili ste da je bila pogreška to što u jeku krize nismo pozvali MMF. Treba li nam MMF danas, ili vjerujete da će se nova vlada moći nositi s onim što treba učiniti? Možemo li bez financijskog aranžmana?

Uz konzistentnu i odgovornu ekonomsku politiku koju će kao takvu prepoznati financijska tržišta, stand-by aranžman s MMF-om nije nam nužan. Istina, u okviru njega mogla bi se pribaviti određena financijska sredstva od te institucije, kao i sredstva na financijskim tržištima po povoljnijim uvjetima od dosadašnjih, ali bi to bila slaba kompenzacija za priznanje nemoći kako nismo sposobni da sami upravljamo krizom i nađemo izlaz iz nje.

Napokon, mjere koje bi nam u tom slučaju naložio MMF bile bi vrlo slične onima za koje i sami ocjenjujemo da ih treba poduzeti.

Ovih dana mogli smo čuti različite projekcije očekivanoga gospodarskog rasta u 2012. Bankari očekuju pad, HNB stagnaciju, a ministar financija Slavko Linić rast do 0,8 posto. Vidite li temelje za tu procjenu? Je li osam milijardi kuna najavljenih investicija dovoljno za to?

Prema dostupnim informacijama, prognoze o gospodarskom rastu u 2012. godini zasnivaju se na pretpostavci o započinjanju snažnog investicijskog ciklusa u drugoj polovini godine, prije svega na području energetike i infrastrukture. Tu, međutim, treba biti oprezan jer započinjanje takvog ciklusa i u takvom roku podrazumijeva ne samo postojanje već gotovih investicijskih projekata, nego i riješeno pitanje njihova financiranja, što u sadašnjem trenutku nije još sasvim izvjesno.

Osim toga, investicije u energetiku zahtijevaju relativno veliki uvoz opreme, pa povećanje uvoza u strukturi BDP-a može znatno umanjiti pozitivan doprinos takvih investicija njegovu formiranju. Napokon, riječ je o investicijama s dugim aktivizacijskim periodom, tako da je realna pretpostavka da će one imati veći utjecaj na gospodarski rast u idućim godinama nego u samoj 2012. godini.

Zašto nije prošao takav pokušaj iz 2010., kada je i HNB podržao HBOR i banke da ponude poduzetnicima povoljne modele kreditiranja?

Mnogo je razloga zašto su pokušaji iz 2010. i 2011. da se smanjivanjem obvezne pričuve potakne kreditna aktivnost banaka u funkciji podržavanja proizvodnje i izvoza dali znatno slabije rezultate od očekivanih. Od nedorečenosti tzv. modela A, nedostatka kvalitetnih investicijskih programa, averzije prema povećanom riziku bankarskog sektora, problema u radu državnih institucija, pa sve do određenih političkih "subverzija" vezanih uz pitanje inicijatora takvih pokušaja.

Ipak, iz njih je proizašla i jedna korist. Pokazalo se, naime, da samo ubacivanje povećane likvidnosti u ekonomiju ne može dati veće učinke, ako svi akteri u procesu transformacije te likvidnosti u investicije i proizvodnju ne odrade svoj dio posla na najbolji mogući način.

Što mislite o najavi da bi građanima mogle biti ponuđene tzv. narodne obveznice? Vjerujete li da bi moglo biti interesa? I može li to stvoriti probleme u poslovanju banaka, što se već moglo čuti iz bankarskih krugova?

Eventualnim izdavanjem "narodnih obveznica" uveo bi se još jedan medij štednje pa time i proširile mogućnosti izbora oblika i strukture štednje stanovništva u zavisnosti od stope prinosa i sigurnosti ulaganja. S obzirom na aktualnu situaciju na tržištima korporativnih vrijednosnih papira i nekretnina te smanjenih pasivnih kamatnih stopa banaka, realno je očekivati postojanje relativno značajne potražnje za tim obveznicama. Primjer Belgije to jasno pokazuje. Time bi država došla do novoga jeftinijeg i stabilnijeg izvora kreditiranja, smanjujući svoju ovisnost o bankarskom sektoru te investicijskim i mirovinskim fondovima.

Istodobno, međutim, preusmjeravanjem dijela štednje u takve obveznice smanjio bi se kreditni potencijal banaka te sredstva fondova, ali vjerojatno i stupanj njihove izloženosti prema državi, na što bi oni odgovarajuće reagirali. Od mogućeg povećanja kamatnih stopa do ulaženja u rizičnija ulaganja kako bi se povećala očekivana stopa prinosa.

Dakle, ideja ima svojih pozitivnih strana, ali nosi i određene rizike koje bi svakako trebalo dobro procijeniti prije donošenja odluke.

Pozvali ste na oprez nakon najave ministra financija da bi se potraživanja banaka u tvrtkama mogla pretvoriti u vlasničke udjele. Gospodin Linić u međuvremenu je pojasnio da bi se udjeli odnosili prije svega na imovinu tih tvrtki koja se može dovesti u funkciju. Mijenja li to vaš stav o ideji?

Naravno da se ovdje može raditi samo o imovini koju je moguće staviti u funkciju, jer bi u protivnom banke zapravo otpisale svoja potraživanja.

Ipak, potencijalni problemi ostaju, posebno za male banke. Od njihove kapacitiranosti za upravljanje takvom imovinom do stupnja njihove moguće izloženosti prema ulaganjima u materijalnu imovinu i prema vlasnički povezanim osobama.

Najavljuje se dokapitalizacija odnosno privatizacija HPB-a - možete li komentirati tu najavu?

O tome odlučuje vlasnik. HNB-ova uloga je samo da kontrolira poštuje li banka odgovarajuće regule u svom poslovanju.

Kriza u Hrvatskoj u velikoj je mjeri posljedica i prelijevanja problema s kojima je suočen EU. Vode li mjere koje su dosad usvojene na razini EU-a rješavanju problema koje je izazvao financijski kolaps Grčke? Je li EU dovoljno jak da se nametne fiskalni pakt i što ako se to ne dogodi?

Zaključivanje fiskalnog pakta i unošenje njegovih odredbi u nacionalne ustave nesumnjivo predstavlja bitan korak u pravcu poboljšanja funkcioniranja monetarne unije i cijelog EU-a. Štoviše, s obzirom na veličinu aktualnih problema, on je postao i temeljni preduvjet održanja eurozone u postojećem obliku. Činjenica da je 25 od 27 zemalja članica Europske unije podržalo taj pakt, jasno pokazuje stupanj zajedničke svijesti o teškim posljedicama koje bi raspad eurozone imao za sve članice Unije, pa su radi toga spremne odreći se dijela svog fiskalnog suvereniteta, iako je riječ o politički i socijalno vrlo osjetljivom pitanju.

Naravno, uvijek se može postaviti pitanje hoće li se u praksi uspostaviti doista efikasni mehanizmi kontrole provođenja tog pakta, što će tek budućnost pokazati. Ipak, postoje osnove za realni optimizam.

Polovicom godine istječe vam mandat na mjestu guvernera. Dosad ste bili prilično rezervirani u vezi s mogućnošću da preuzmete još jedan mandat. Biste li to željeli i je li bilo takvih ponuda?

Bilo je određenih razgovora na tu temu, a konačna odluka ovisit će o budućem razvoju događaja, posebno od uspješnosti suradnje između fiskalne i monetarne politike.

Umetak Branit ćemo tečaj kune pod svaku cijenu, neovisno i o kratkoročnim kolateralnim žrtvama 

U proteklih mjesec dana borili ste se s tečajem kune. Već ste upozorili na to da je HNB učinio sve što se moglo i da više nema "prostora" za reakciju. Što očekujete od banaka i Vlade? I trebaju li građani strahovati od scenarija koji su prošli oni zaduženi u švicarcima, u nekoj blažoj formi?

S obzirom na to da su devizne rezerve kod središnje banke od 11 milijardi eura približno jednake ukupnoj količini domaćeg novca u optjecaju, mogao bi se steći 5 dojam kako HNB može bez problema braniti stabilnost tečaja kune. To, naravno, nije tako, jer u toj obrani postoje dva značajna ograničenja. Prvo se odnosi na problem "tolerantnog" smanjenja deviznih rezervi koje inozemni vjerovnici i domaći štediše ne bi percipirali kao bitno umanjenu sposobnost zemlje da udovoljava svojim deviznim obvezama, jer bi takva percepcija mogla ne samo potaknuti odljev inozemnog kapitala, nego dovesti i do podizanja domaće štednje iz banaka. Drugo ograničenje proizlazi iz smanjenja kunske likvidnosti kao protustavke deviznim intervencijama središnje banke, što bi - dogodi li se u većim razmjerima - imalo negativan utjecaj na kretanje kamatnih stopa, dostupnost kredita i opću likvidnost u plaćanjima na domaćem tržištu.

Zato, zadržavanje stabilnosti tečaja bez navedenih negativnih implikacija podrazumijeva s jedne strane održavanje dostatne ponude deviza na tržištu, za što je - pri aktualnim nepovoljnim kretanjima u eurozoni - potrebno koordinirano djelovanje Vlade, komercijalnih banaka i HNB-a. O tome se upravo vode intenzivni razgovori. S druge pak strane, potrebne su i aktivnosti na području relativnog ograničavanja potražnje za devizama, u čemu bitnu ulogu ima pitanje fiskalne konsolidacije.

Ipak, da ne ostane nejasno: stabilnost tečaja previše je važna za ukupnu ekonomsku stabilnost u zemlji da bi HNB uopće razmatrao mogućnost da i u potencijalno težim uvjetima od sadašnjih odustane od politike obrane tečaja kune. Svim sredstvima i neovisno od kratkoročnih kolateralnih žrtava.

Umetak Teško pretpostaviti otkud (ne)povjerenje u Credo banku

Još se potežu repovi nakon blokade pa stečaja Credo banke. Kako komentirate to da je bilo onih koji su "imali nos" i povukli novac uoči HNB-ove odluke da blokira banku, ali i javnih tvrtki i gradova i općina koji su ostavili milijune. Je li HNB u tom slučaju napravio neki krivi korak, biste li i danas sve ponovili na isti način?

Nakon što je još u svibnju prošle godine HNB svojim izravnim nadzorom utvrdio značajne nepravilnosti i nezakonitosti u poslovanju Credo banke koje su rezultirale negativnim financijskim rezultatima poslovanja u mjeri koja bitno ugrožava kapital banke, štednju i daljnji kontinuitet poslovanja, Banci je naložena hitna dokapitalizacija te povećanje likvidnosti. Kako Credo banka u tome nije u primjerenom roku uspjela, HNB-u nije preostalo ništa drugo nego da pokrene postupak njezine prisilne likvidacije. U međuvremenu se među deponentima banke počelo širiti nepovjerenje u njezinu stabilnost, što je neke od njih navelo do počnu povlačiti svoje depozite, a to je još više ubrzalo završetak njezina poslovanja. Zašto se dio deponenata ponašao na takav način, a dio nije, može se samo pretpostavljati.